PORUBLJENI SNOVI - IZ RECENZIJE
dramaturga Mire Aćimović
Nova zbirka elegične poezije ove vrsne pesnikinje nam daje još jedan autentični ženski glas u autentičnom ženskom pismu i novom poimanju identiteta „žene koja piše i previše oseća“. Poput Marine Cvetajeve koja je napisala „srcem ću ti u srce tući“ – Zorica ne koristi fraze i sentimentalnost i ne koketira sa literaturom ili deskriptivnošću i naglašenom osećajnosti, ona direktno i neuvijeno priča svoju istinu: „Neću ono što želim i sebi jer sam potrošila gleđ pijući hladno i vruće. Ja sam otišla predaleko i hrabro poginula. Uvek u prvom redu svojih strahova. Ti nemoj mojim putem.“
A istina Zorice Tijanić je univerzalna, puni izraz bića koje voli, tuguje, plaši se, raduje sitnicama i ne miri sa sudbinom današnje dvolične sadašnjice.
Pesnikinja ne spada u one „srećnike i srećne druge koji pevati ne mogu" i ona hrabro nosi svoj krst i breme koje je neobično teško sa ostalim velikim pesniskinjama: „...jer ako ti je glas, pesniče dat, ostalo ti je uzeto”.
Zašto nas pesme iz zbirke „Porubljeni snovi“ dotiču u samu dušu, i zašto nas neke rastužuju, a druge razgaljuju i čine srećnima i poletnima? Stihovi pesama nove zbirke poezije Zorice Tijanić su istiniti, u njima su ogoljena tuga i razočarana ljubav koja je spremna sve da oprosti u zamenu za samo jedan osmeh i zagrljaj. Ljubav o kojoj ona peva je čista, beskompromisna, a opet surovo i precizno svesna svake, pa i najmanje laži. Ona peva o ljubavi iznova i iznova njena pesnička duša je spremna kao feniks da ustrepti i usklikne radosno na svaki nagoveštaj nežnosti i iskrene dobrote i ona hrabro slika čežnju, pružene ruke koje nema ko da prihvati, jeca njeno srce tužno zbog nesposobnosti onog drugog srca da pruži svoju ruku za polazak u jednu običnu šetnju.
Ljubav o kojoj piše je gotovo dečije naivna, nesebična, ona ne uslovljava, to je ona iskonska prava biserna ljubav koju velika većina nas negde usput u gomili kompromisa zaturi i izgubi, zaboravi kako izgleda. Ta ljubav je začuđena, u neisplakanim suzama kada je neuzvraćena i sva u bolu, iznova svaki put, svakog jutra kojim započinje dan – očekujući malo radosti umesto koje pristiže nova tuga od koje srce tone u sve veću tminu.
Zorica piše o najvažnijim malim stvarima koje život znače onima koji nisu menjali prave vrednosti za šaku novca ili materijane zamene za praznu dušu. Ona neće da se odrekne hrišćanske dobrote i iskonske istine da je „ljubav pregršt davanja“, njoj je susret sa voljenim bićem „skuplji od života“. U prvoj tematskoj celini „Porubljenih snova“ nam govori o deci, sreći, čekanju voljenog, putovanjima. Malo je njenoj duši potrebno za ostvarenje snova, čekajući da pređe ulicu između hotela Balkan i Moskva, čarolijom divnih stihova pesnikinja nas sa lakoćom smešta u voz koji „krivuda kroz tajge i tundre, uz muziku ruskih cigana“ i stiže u Moskvu „na pesničku noć u Puškinov kafe“.
Zorici su malograđanstvo, tlačenje slabijih, laži, prevare, skorojevićsko i snobovsko okruženje koje nam sadašnjica natura sa potrošačkim mentalitetom kost u grlu koju ona samo čeka da ispljune. Neumoljivo, bez pokornosti svojih čvrstih stavova ona se u svom književnom radu obračunava sa lažima kao najvećom pošasti našeg života –
„Ja...
Moj prikaz sveta
blizak kiši,
na otvorenoj palubi
vetar razbija.
Bura kroz grudi
u kapima mora.
Bliske su jer vole.
U času odlaska
prva, ja podigla ruku
i nestala u ljudima
koji nisu razumeli
misli.“
I –
„Ja sam svoje nastavila,
vi ste na svojim lažima pali.“
Pesnikinja
u ovom stihu sakriva potvrdu kompleksnosti životne borbe i daje finoću toj muci
sa kojom se svakodnevno suočavamo: „I
moj mali život, koji se izlio u bunar želja iz kojeg kantom grabim ali
nedovoljno duboko.“
U
drugoj tematskoj celini „Porubljenih snova“ ona piše isključivo o ljubavi i
jedna od detinje najdirljivijih pesama, gde bezrezervno i prostodušno, čiste
duše kao što to samo može biti prelepa srpska i pravoslavna duša –piše stihove
pesme „Moja ljubav“. Jedna od najlepših
pesama ove zbirke je pesma „Ulice bojene tugom“ u kojoj pesnikinja nadahnuto
govori o najvećoj ljubavi i jedinoj mogućoj utehi i punoći za dušu – a to je
ljubav prema Bogu.
Nekoliko
puta sam se iznova vraćala pesmama iz zbirke „Porubljeni snovi“. I pokušavam polako
da razumem poeziju Zorice Tijanić koja me pesmama „Častim se lažima“, „Tama mog
jutra“, „Ko si ti“, „Jednom će ti biti žao“, „Moji sinovi“ – veoma podseća na
boli i tamna osećanja Silvije Plat i En Sekston.
Međutim,
počinjem polako da razumem Zoričinu poeziju i ona mi se ipak čini bliža divnoj
ruskoj poeziji. Kao i kod Ahmatove, Cvetajeve, Majkovskog, Ljermontova,
Zavjalova ili Jelene Fanajlove – i kod Zorice Tijanić je mnogo bitna iskrenost,
ona se skroz razotkriva, svoja osećanja zapisuje u veoma jednostavnom obliku gde
je rezultat pesma koja je puna emocija koje pesnik ne prikriva već ih na
jednostavan i univerzalan način iznosi, onakve kakve jesu.
Satkani od snova smo
nas dvoje, pesnici koji
beže u unutrašnjost sebe,
tražeći reči kojima bi
napisali poruke svetu.
Zorica
Tijanić je pesnikinja koja piše beskompromisno, ona ne prihvata učmalost,
praznu svakodnevicu, ravnodušnost po cenu velike patnje. Time se ona svrstava u
red velikih žena pesnikinja, a njena poezija je tako fina, tako mekana i
tanana, kao povetarac kog i ne osećaš, a koji duva i otkriva svoje tajne...
SAKUPLJAČI SREĆE
Sve ovo moguće i nemoguće
u vrtlogu mojih godina otiče
gorčinom bola, ostavljajući za
sobom uspomene...
Ne
umem da ti poželim ono nešto, što niko drugi nije. Ne umem najbolje da smislim.
Grad je svečan u svojoj poslednjoj noći. Ulice blistaju gušeći svoju svetlost,
matirane kičom očekivanja i prolaznosti. Ne želim ti baš sve ono što i sebi,
jer nisam neko ko bi poželeo baš uvek da me neko voli. Ne volim granice,
prelaze i promene, ali volim paukove. Nikad ih ne ubijam. Oni mi donose sreću.
Volim sitnice, toplu čokoladu, priveske za ključeve. Volim da mirišem na jutro
i tople kifle.
Ne
volim velike događaje. Oni me plaše, dok svetlost gura moju tamu da se skloni,
baš kao nova godina što gura staru. A ja ne volim promene. Volim da mirišem
omot od čokolade, a da ne probam ni kockicu, da čekam vozove, a da ostanem na
peronu. Treba mi nežan pogled na licu ali ne tražim da mi se odmah i osmehneš. Mali
nagoveštaj, koji sasvim dovoljno osvetljava ulicu. Šta da ti poželim, a da nije
kliše, da ne bude ono što očekuješ, jer želim da te iznenadim. Neću ono što
želim i sebi jer sam potrošila gleđ pijući hladno i vruće. Ja sam otišla
predaleko i hrabro poginula. Uvek u prvom redu svojih strahova. Ti nemoj mojim
putem. Odsanjaj svoje snove i zavuci se u toplinu koja boji tvoj grad i baca
svetlost po licu i udahni život. Šta
još da ti poželim. Ne budi iskren. To se ne isplati. Ni mnogo dobar. Boleće te
duša, mnogo puta. Ne obećavaj kad nisi siguran da imaš karakter. I poljubi
nekog kad te nežno pogleda. Ne pitaj da li želi. Usudi se. Ostavi novac koji si
poneo na svoju proslavu ubogoj starici što mrzne na pločniku i zaboravi da si
dao. Provuci se kroz život da te niko ne vidi. Nemoj u prve redove. Lako se
gine. Znam
šta ću da ti poželim. Setila sam se. Nije kliše, ali šta i ako jeste, nećeš mi
zameriti. Od srca je. Ne želim to za sebe. Ali ti uzmi. Znam da voliš i da tebi
treba, a ja imam u izobilju. Uzmi trenutke. Ima ih pregršt. One radosne. Meni
ne trebaju. Ja neću. Poklanjam svima trenutke za sreću. Male čestice koje se
provlače u svom beskrajnom trajanju. To su moje pesme o ljubavi, slikama, muzici, gradovima, putovanjima,
uspomenama...
neka ti se nađu za usput
GOSPODSKOM KROZ NOĆ
Ti i ja Gospodskom kroz noć...Sećanje ne greje promrzle prste
dok sama prolazim ulicom
odevena u kajanje.
U mislima poslednje pismo
sastavljam za tebe.
Priznajem hrabro da si onaj pravi
čija sam potajno oduvek.
Led ledeni u očima ti cakli,
u oluji preživeli smo pustinju duše,
a ti se vraćaš da me ponovo voliš
osmehom skitnice
i spremno u koraku očaj moj lomiš
pružajući mi osmeh u vodi života,
koja opija pružajući radost na tren.
Čuvaš me u uspomeni...
Moj trag ostaje u albumu bivših,
a neisprljanih obećanjem varalice.
Naše tajne šapate i prosut smeh,
čuva noć spuštajući korak niz Gospodsku
prelamajući zvukove i mešajući ih
sa vapajem pijanih prosjaka,
koji se vuku promrzli na pločnicima.
Na tren sam ti daleko...
Na tren blizu...
u zagrljaju koji donosi toplinu
prvog susreta kao nadolazeća reka,
koja preti da te odnese
na drugu stranu obale.
LENJINGRADSKOM
Sever hladan
kao tvoja daljina,
ponekad dotakne
strunom vetra
i ne
prestaje u kovitlacu tugeda stvara nemir.
Prepravljam snove u kojima
su mi ukrali bicikl sa korpom
cveća i prodali ono što bilo je moje.
U gradu u kojem sam videla nadu,
stojeći mirno pod petokrakom
magije čekam da prođe bol,
uzdahom što pritišće korak
koji nije više naš ni korak moj,
ni iskorak tvoj.
Ne volim zimu
ali studeni me čeka.
Na svakom uglu
zavejan u magli noći...
U ulici našoj gde sa sa drveća
umesto lišća padaju zvezde,
dok noć pribada bol na srce.
Lenjingradskom...
Pod kapom mladosti prohujale
godine koje su trčeći za idealima
zamenile lakovane cipele
vojničkim čizmama nalazeći čemer,
posustao u potrazi
u kojoj si i sam isprljao dušu.
Ne znam šta sam tražila te noći
na trgovima, kada odavno ne živimo
hodajući istim ulicama.
Tvoji se koraci prelamaju
domovinom grofova,
a ja laticama blažim smrt,
raznoseći cveće po grobovima.
Tvoji su uzdasi namenjeni drugoj,
dok se budim samoćom uspavana.
Ledeni sever Lenjingradskom brije
prerušen pod kapom revolucije srca.
Na uranskoj zastavi ugrušana krv!
Ne ustajem na prvi takt himne,
već ostajem gluva za strah,
slepa u nemoći da da pronađem
trag i padam u svoju tišinu
gde večiti je mrak...
PRVA SI MISAO
Buđenjem svakim prva si misao...
dolaziš nošen dahom
berlinskih vetrova.
Na trgu od snova pretvaraš
moja jutra u radost buđenja,
dok nežnostima prosuti
osmesi plove morima.
je zora osvitala sumracima
rađajući se u trezoru sudbine.
prva si misao na dan
čiji je suton zakasnio zbog
pogrešne dojave o redu vožnje,
čije su se tračnice razdvojile
na pogrešnom koloseku i
prizvale noć u muzeju tišine.
neko ko se čeka na putovanju
snova i vozi transibirskom.
U slikama podseća na
tvoje oči i pogled blag.
Miriše jutro na slikarska
platna i boje koje smo
prosipali radujući se
oslikanim svitanjima.
platna i boje koje smo
prosipali radujući se
oslikanim svitanjima.
U predelima srca još uvek
živiš pod mojim krovom,
lutajući mislima, ulazeći
nemirno u kovitlace reka
na čijim obalama se odmaram
ranjena, čekajući da se vratiš
na početak i tako zalečena
zavaravam samoću.
živiš pod mojim krovom,
lutajući mislima, ulazeći
nemirno u kovitlace reka
na čijim obalama se odmaram
ranjena, čekajući da se vratiš
na početak i tako zalečena
zavaravam samoću.
U predelima misli kradeš
se kroz moje dane, preostale
da ih usamljena živim,
dok pred svitanje najveća
me čeka tama, duše moje
osama i već godinama ubijam
ponos i da ti kažem da te volim
hoću, ali lažem i tebe i sebe,
zavaravajući samoću.
se kroz moje dane, preostale
da ih usamljena živim,
dok pred svitanje najveća
me čeka tama, duše moje
osama i već godinama ubijam
ponos i da ti kažem da te volim
hoću, ali lažem i tebe i sebe,
zavaravajući samoću.
No comments:
Post a Comment