Miris daljina
Mirišu daljine
na jeseni i zime
što sad su
samo nostalgije san,
kad u jesen
kasnu po parkovima
i drvenim
klupama provlače niti,
od misli
tužnih, što kidaju sag,
satkan od
tihog razuma i vraćam
se u sećanju,
na početak.
Mirišu daljine
na vetar što igra
sa lišćem
zelenim i zlatnim,
preplićući
svoj sjaj u nežnim
satima i
minutama, tražeći izgubljeni
deo duše
skriven u pogledima, kao u
rekama, što se
mute suzama
i menjam svaki
tvoj mir, za moj
rasuti nemir
po zvezdama
i vraćam se na
početak.
tišine, što
vraćaju me u
detinjstvo i
priče moje majke.
Pitam se, ima
li u tebi još one
dečije
slutnje, da noć će doneti
strah, a
nevolje mrak, kad oblaci
pomrače i
mesec i sunce, i to da
bajke više
neće imati srećan kraj.
uzglavlju
čarobnog sela.
Brzinom zvuka,
udahnuću moć
i snagu
tračnica, što odvešće me
u taj čarobni
svet, za kojim čeznem.
Rastopiću
kolačić u mlakom
crvenom čaju.
Mirisaće
kadulja i lipa svuda oko nas,
baš kao
sećanja koja nas ponekad
izdignu iz
učmalosti.
I prestaće
vetar da nosi lišće u
daljinu, i
krenućemo ponovo
blatnjavim
drumom u staru
kafanu i
otvoriti noć kao vino.
Miriše po
daljinama tvoja ruka što grli
prazninu i
ostavlja mi tek sećanja.
Možda u toj
zimskoj noći otvorim prozor
u praznom
prljavom kupeu,
taj zaleđeni,
zamagljeni komad stakla,
koji se opire
poput svih onih vrata,
koja kroz
život pokušavam otvoriti.
Možda me
probudi miris vetra i muzike
u nedeljno
jutro.
Možda sunce ne
bude tako visoko i
skriveno ispod
oblaka, a tvoje oči
mi vrate svetlost
i odaju tajnu iz bajke.
Možda miris
daljina stignu moji
umorni koraci,
vođeni nadom.
Možda osetim
taj miris i pronađem mir
na uzglavlju
čarobnog sela i spokoj na
tvojim rukama
i uđem u našu bajku,
kradom sa
poslednje stranice,
udahnem snežnu
prašinu, brzinom tračnica
i stignem
srećan kraj, i vratim se opet
na početak.