RECENZIJE

O LJUBAVI I USAMLJENOSTI

http://www.mrezakreativnihljudi.com/2015/08/dusan-varicak-knjizevnik-roman-o.html

http://konkursiregiona.net/dusan-varicak-roman-o-ljubavi-i-usamljenosti/

Dušan Varićak, književnik: 

Roman (o) ljubavi i usamljenosti

 recenzija romana "Putovanje kroz san Ksenije Lovrić"  Zorice Tijanić

Roman (o) ljubavi i usamljenosti

Prvi roman pesnikinje Zorice Tijanić “Putovanje kroz san Ksenije Lovrić” je roman o putovanju; pripada, dakle, žanru “romana na putu”, već uveliko zastupljenom u svetskoj književnosti. I ovde putovanje predstavlja čin samospoznaje – putovanje u geografskom, prostornom smislu (radnja dela odvija se u širokom luku, od Beograda, Dubrovnika i slavonske ravnice, preko Beča pa sve do Indije) služi tek kao okvir za poniranje u samog sebe, u svoje korene, u sopstvenu suštinu. Ili, drugim rečima, putovanje je puko sredstvo za ostvarenje sopstvene sudbine, svrhe, i/ili životne misije.

        Glavni narator romana, Ilija Lovrić, izvršava zadatke koje mu je pokojna majka ostavila u svojoj pisanoj zaostavštini, u kojoj je opisala svoj živor i svoje ljubavi. Ostavila mi je zadatke, kroz koje sam krenuo shvativši da će mi pomoći da se suočim s istinom. (str. 39); Znam da bi Ksenija želela da... nađem svoj put. Navela me je da se vratim, pročitam njen san, kako bih pronašao sebe. (str. 78); ... kao da sam želeo da se vratim, negde. Nisam bio siguran gde je moj dom, jer ga je bilo svuda. (str. 32)

        Kao što se vidi iz prethodnog citata, Ilija – priznati, uspešni bečki psiholog i stožer čitave storije, oko kojeg se poput satelita vrte ostali akteri romana sa svojim sudbinama – i pored blistave karijere na Zapadu je rastrzan, iskorenjen, nigde ne pripadajući, te pronalazi sebe upravo na tom putovanju. ... nadao sam se nekom čudnom preokretu, nakon što ispunim ta tri zadatka... ne sluteći da će i meni sva ta putovanja preokrenuti život... (str. 41)

        I svi akteri koje Ilija na svom putu sreće su takođe, kao i on sam, promašene, izgubljene, neostvarene egzistencije, te upravo preko njih on na kraju spoznaje sebe.

        Tako sreće i Emira, Ksenijinu životnu ljubav, inače uspešnog slikara koji za samog sebe ironično kaže da je “prilika za lako ostavljanje, koji više ne mari ni za koga i starac u duši”. Njemu Ksenija u spisima koje iščitava njezin sin neprekidno prebacuje kukavičluk što je otišao bez nje, našavši se tokom poslednjeg građanskog rata na pogrešnoj strani – njenoj. Osuđuje ga i Ilija, čitajući majčine tekstove. A ipak, sama Ksenija, u trenutku iskrenosti, priznaje da nije krenula s njim ne mogavši da se rastavi od roditelja; bili su joj potrebni; čak je i papire za Kanadu iscepala.

        Štaviše, na drugom mestu ona piše, Nisam mogla otići s Emirom zato... što sam slušala roditelje, koji nisu odobravali tu ljubav, zato što su me prijatelji izbegavali kao da sam kužna, samo zato što je on bio Emir. A zapravo nisam otišla s njim jer sam se plašila same sebe.

        I tu se onda prosto nameće pitanje – ko se, u stvari, u toj situaciji pokazao kao kukavica? Da li on, koji se našao u neprijateljskom okruženju i svojim činom vrlo verovatno spasao sopstvenu glavu, ili ona, koja je odbila da pobegne sa voljenim čovekom iz ludila građanskog rata na sigurno?

        Dok ovo pišem, neminovno mi se kao asocijacija javlja esej R. V. Fasbindera o filmovima njegovog omiljenog režisera Daglasa Sirka. Govoreći o njegovom filmu “Imitacija života”, Fasbinder zaključuje da je istina relativan pojam, i da sve zavisi od ugla posmatranja – svi likovi tog filma su pravu, svaki iz svog položaja u kojem se nalazi. U pravu je i crna služavka, koja želi da zadrži ćerkinu ljubav, ali je u pravu i ćerka, koja želi da se oslobodi bremena svog crnačkog porekla i prokaženosti koje ono sa sobom nosi.

        Isto tako, potpuno su različiti opisi ponovnog susreta, posle dvadeset godina, Emirov i Ksenijin – dok se on cepao, kidao u sebi, ona je, u svojim sećanjima, njegovu nesigurnost tumačila kao, u najmanju ruku, suzdržanost. Još jedan primer kako sve zavisi od ugla posmatranja – kako ljudi pogrešno tumače tuđe reakcije, opet svako iz svoje perspektive. Takođe i nemogućnosti uspostavljanja stvarno istiniskog kontakta i razumevanja između dvoje ljudi koji se vole. Ksenija i Emir žive, u stvari, u snovima o svom zajedničkom životu, umesto da žive svoje snove.

        Ksenijin problem je, zapravo, kako je to primetio i njen prijatelj Indijac Ruan – strah od života. ... za sve je bio kriv moj strah, moj najveći neprijatelj. (str. 73) U nekim momentima sam... opravdavala njegove nemoći..., ali strah od života nisam mogla opravdati niti oprostiti sebi. (str. 88)

        Ili, Andrea, Emirova ćerka i potonja Ilijina ljubav – zanemarivano dete iz još jednog promašenog braka, u kojem je otac čeznuo za svojom izgubljenom ljubavlju iz mladosti, a majka patila zbog muža koji joj nikada nije istinski pripadao. Tako Andrea za sebe kaže, Znam samo bježati, otići... Uvijek bježim... Bježala sam i skrivala se. (str. 81). Ja se inače zaljubljujem u odraz najgore sebe. (str. 82) Po očevim rečima – sklona da se često zaljubljuje, ali i brzo odustaje i beži, zbog straha od vezivanja. Sama u jednom trenutku postaje svesna da se u korenu svega toga krije strah od napuštenosti, kao posledica odnosa s roditeljima.

        Ćak ni Ruan, Ksenijin indijski “guru”, jedini od svih likova za kojega bi se moglo reći da je zaista životno ostvaren, ipak to nije baš u celosti – ona ga nije volela kao mušarca.

        U istom jatu i sam narator, Ilija. Samoživi, rigidni otac, lišen sposobnosti da pruži podršku i uputi koju reč ohrabrenja ili pohvale, razvio je u njemu nesigurnost. Kao da je želeo da prkosi svemu što bi ga činilo sretnim. (tr. 91.) Ona se ogledala i u njegovom emotivnom životu, sve do smirenja s Andreom. Šta sam to radio u svom životu? Glumio misionara, pomažući svima osim sebi. Gurajući se u prve redove, lažući da ne verujem  u ljubav, vezivanje, osećanja, a pričajući drugima o svemu tome, lečeći ih... (str. 128)   

        “Putovanje kroz san Ksenije Lovrić”, dakle, može se posmatrati i kao ljubavni roman. Ali ne običan, tačnije rečeno uobičajen ljubavni roman, kakav čitalac očekuje od jedne spisateljice. Ovde se moramo osvrnuti na pitanje tzv. “ženskog pisma” (umalo da mi se omakne reč “problem ženskog pisma”, na šta bi sigurno feministkinje skočile), o kojem je pisala i, recimo, Radmila Lazić. Obično se pod “ženskim pismom” podrazumeva nešto sentimentalno, prepatetično, plačljivo, plitko dakle (za razliku od “muškog pisma”, verovatno, koje bi – po tome – trebalo da bude sušta suprotnost njemu.) Ali, roman Zorice Tijanić je sve samo ne plitak. Ima tu i predivnih lirskih opisa, gde se oseća rukopis pesnika (što ona prvenstveno i jeste); ali, u jednom svom dubljem sloju, ova proza pokreće  mnoga egzsitencijalna pitanja i potiče na razmišljanje, što se i očekuje od kvalitetne književnosti.

        Tako Ksenija u jednom trenutku kaže (više kao usput, slučajno, nego kao plod svesnog premišljanja): Ja sam se zaljubila u privid ljubavi. Silno sam želela nekog da volim, pa je on možda bio taj, koji se tu slučajno našao i ostao mi na srcu. (str. 74)

        To odmah spontano budi mnoštvo asocijacija, počev od Stendala i njegove rečenice iz „Kartezijanskog manastira“, Bio je zaljubljen u ljubav, pa sve do filozofije (npr. Šopenhauera) i budizma – pitanje prave prirode ljubavi između muškarca i žene. Je li ta vrsta ljubavi zapravo, u svojoj suštini, samo puki polni nagon zamaskiran šarenom iluzijom zaljubljenosti? Jesu li u pravu budisti, da su osećanja tek samo privid – proizvod potreba i situacija, te kada nestane tih potreba nestane i osećanja poteklih iz njih. Kseniji su, po tome, najbanalnije rečeno, proradili hormoni, i baš tad se, slučajno, tu zatekao Emir – da je naišao neko drugi, iole privlačan, desilo bi se isto. Da li je to pozadina te velike ljubavi? Ona je bila ovisnik koji je svoj porok zamenio drugim porokom – Emira Kostom Teodorom, a njega Ruanom. (str. 105)

        Ili, da se vratimo Fasbinderu i pomenutom eseju; kada govori o jednom drugom Sirkovom filmu, rađenom po Remarkovom romanu „Vreme života i vreme smrti“, on kaže otprilike sledeće: „Poruka Remarkovog romana je – eto kako je rat uništio jednu veliku ljubav, dok je poruka Sirkovog filma – da nije bilo rata, ne bilo ni te ljubavi.“ Analogno tome, i nehotice se pitamo – da Emir nije otišao, ili da su se zajedno uputili za Kanadu, da li bi njhova priča ostala životna, večna ljubav za oboje (i za čitaoce)?

        Zašto sam ovom prikazu dao naslov „Roman o ljubavi i usamljenosti“? I pored svih ljubavi koje doživljavaju, junaci nekako ostaju u njima usamljeni, kao da su sudbinski predodređeni za to, i kao da u svojim vezama svako od njih zasebno proživljava zajedničku priču, bez učešća onog drugog. Kao kada u prividnom dijalogu svako priča svoje, uglas, uopšte se ne obazirući na drugoga. Neprekidno je prisutan osećaj neke nepotpunosti, neostvarenosti, i bezizlaza u odnosima. Svi su tražili mir i utočište. Niko više nikog nije mogao da ispuni, jer su sećanja bila gorka, ali ni da povredi, jer su očekivanja bila mala. Naši odnosi su izgubili svoju svrhu. Pitamo se, da li je uopšte moguć istinski ispunjen odnos između dva bića?

Ali, Zorica Tijanić, uza sve to, nije pesimista; u svom romanu nam, naposletku, naznačava izlaz kroz alternativne mogućnosti – Ksenija ipak nalazi, pred kraj svog istrzanog i emotivno nesređenog života, mirnu luku u Alekseju, a započinje i Andreina i Ilijina priča... 

* * * 

Od susreta do... putem dodira 

Zorica Tijanić - Tihomir Stuhne

 

(iz recenzije Jelene Dimitrijević)

Ako ti u pamćenju nije ostala ni najmanja ludost na koju te
navela ljubav, nikad nisi voleo.

William Shakespeare

„Od susreta do... putem dodira“ kompozicijski neodoljivo podseća na „Romea i Juliju“, ljubavnu priču u stihu ali u ovom slučaju sa srećnim završetkom. Moram da naglasim, iako ne bi trebalo čitaocu otkrivati kraj priče ali je veoma važno, jer ovo delo je originalni zapis misli i poruka dvoje zaljubljenih ljudi koji će preći trnovit put da bi ostvarili srećan zajednički život. Klara je devojka mađarskog porekla, mlada umetnica, koja se bavi slikanjem, zaljubljuje se u ruskog emigranta, koji se želi vratiti u svoju domovinu. Kada ga upita: „Sećaš li se gde smo se sreli?“, on joj odgovara rečenicom koja sve vreme podseća na lahor, povetarac koji nosi ljubav, odgovarajući: „Doneo me dašak vetra.“ 

Susreću se na kolodvoru nada, prethodno maštajući, svako u svome gradu o susretu koji će doneti ljubav. Opisuju svoje živote, strepnje, nadanja i veru u ljubav, obraćajući se Bogu, molitvama i taj duh vere je prisutan kroz celu priču i neosetljivo se nameće. Razgovaraju u stihovima, jedno drugome pišu pisma i poruke. Dozivaju se mislima, molitvama, celivaju i dodiruju dušama. Tok radnje se događa u Moskvi i kasnije, nadomak Moskve, u malom slabo naseljenom planinskom selu u koje oni beže da bi nastavili svoju ljubavnu sagu.Ne možemo reći da priča nema elemente iz romana „DoktoraŽivaga“, jer imamo rat, ranjavanje, lečenje, odlazak u planinu, dedovinu, prirodu. Ima tu i mnogo tragike, čežnje, pisama, susreta, rata, ranjavanja, rastanaka, Klarina nesreća, gubljenjepamćenja, ali i mnogo nade, što delo čini zanimljivim i privlačnim za čitanje, jer ima duboku liriku i obiluje snažnim događajima mešajući istovremeno i san i javu i bajku.
U svom originalnom stilu autori na neki način inoviraju stil pisanja didaskalijama, na početku i kraju pesme što čitavomdelu daje karakter drame u smislu da ga kombinuju sa poetskim delovima teksta. Ovo je priča koja ima svoje mesto u vremenu i prostoru. Nekad uspešni violinista i mlada umetnica pronalaze jedno u drugome mir, osećaj pripadanja, jer njihovi životi nisu bili jednostavni i laki. Oboje su progonjeni ratovima, lutali od grada do grada, tražeći mesto gde bi se mogli skrasiti. Pronašli su dom u svojim srcima. Planina je samo metaforički mesto škrto udobnošću, ali za njih dvoje znači više od bilo kakvog raskošnog doma. Rat simbolizuje prepreke da se dođe do srca. Gubitak pamćenja je već strah od ljubavi, koji je opisan u 11-om poglavlju „Pokop preminulih boli“, gde oboje pokušavaju da zaborave razočarenja koja su im u životu ostavile neostvarene ljubavi i loši izbori. Delo je podeljeno u 16 poglavlja u kome svako ima svoju radnju, dešavanja, a iznad svake pesme je opis radnje u obliku didaskalija. Ono što je specifično u ovoj priči su dijalozi koje glavni likovi vode, a kojima postižu dramski karakter, naročito u petom poglavlju, koje je napisano u rimi. U njemu se opisuje njihov prvi susret u Moskvi, u čuvenom Puškinovom kafeu, odakle nastavljaju svoj dramatični put prema ostvarenju životnog sna, a to je čista i bezuslovna ljubav. „Od susreta do... putem dodira“ je priča u stihu, koju toplo preporučujem kao bajku o ljubavi, jedan san koji se prepričavau romantičnoj zimskoj večeri, uz kvalitetnu liriku, koja u sebi dočarava duh Rusije i jednu veliku ljubav, koja vas neće ostaviti ravnodušnima.


***

X poglavlje 
RUŽIN CVIJET

Krenuli su putem planine. Put im je donio vjetar i oluju sa sobom snažnu hladnu struju. Djevojka više nije mogla hodati. Mladić je primio u naručje, poljubio nježno sa puno topline i na rukama je nosio putem. I konačno su došli dugim putem na njegovu djedovinu. Dade joj da popije finu medovinu. Pred kućom djevojka je sjela na staru klupu, ljepša od svake ruže. S proljetnim povjetarcem ruža je procvjetala...

Ponovo se vraćam u svoj mrak,
obeshrabrena da se suočim sa sobom,
pred svjetlošću srebrnih zraka što se
presipaju nježno preko mog lica,
koje bi ljubio u tišini usnama anđela.

Nemam te svjetlosti u sebi, a želim
da je pronađeš umjesto mene,
praveći se ravnodušna pa te 
zavaravam da me pustiš samu 
po rubovima naše priče u kojoj
me skrivaš kao najdragocijeniji
biser koji bi dao u bescijenje,
samo da bi me ljubio kao zamišljenu 
lady.

Vraćene snage i nade u nas tražio si 
me prelazeći kilometre moje samoće
u kojoj sam savršeno udisala hladnoću 
bez te svjetlosti, dok me nisi obasjao
milujući mi lice dušom,
dok sam skrivala svoju ljepotu 
srca u toj beskonačnoj tami,
ne želeći da vidim želju u tebi 
dok si me ljubio tim usnama anđela,
mene nesavršenu ali tebi dovoljnu.

I opet tvoja hrabrost da me zavedeš 
pogledom koji razumije ono što drugi 
ne mogu vidjeti srcem.

Uranjaš u dubinu i kradeš taj mir,
a ja ti pružam dovoljno vremena da 
se povučeš i da se iskradeš kad osjetiš 
moj nemir i potrebu da me zagrli samoća.

Dovoljno hrabar da ne zatajiš našu 
ljubav i dovoljno lud da me zavoliš
kao zabranjenu lady, hrabrošću vojnika
u uniformi anđela, boreći se sa duhovima
moje prošlosti, koji ti se dive i padaju
pred tvojom svetošću i nježnim likom.

A ja se povlačim s crte otpora, jer 
oči su mi slijepe od tog bisernog 
sjaja, u pogledu ne navikle na te 
zrake kojima me obasipaš nježno 
vraćajući me k sebi, ne dajući mi
da se povučem više ni milimetar
od blizine tvoga tijela u tamu
u kojoj sam savršena u svom ponosu
i strahu kojeg me oslobađaš tim usnama 
anđela, samo da bi me ljubio.


****
Nakon što je djevojka proživjela san u javi, mladić joj prilazi i počinje dijalog sa ružinim cvijetom... 

Aleksandar: Klaro moja, promatram te kao u snu, sama sjediš, slušam kako sa svojom dušom besjediš. Ali ne čuh što to govori u tebi prošlosti duh.

Klara: Prošlosti duhovi jos duboko žive u meni. S njima tako ponekad besjedim. Na njih se ljutim i zato satima sjedim sama tako i šutim.

Aleksandar: Ljubavi, oni su umrli, žive duhovi samo oni su negdje u prošlosti tamo. Što još od tebe hoće?

Klara: Stalno ih sanjam, kako mi govore da odem od tebe, da te odgurnem od sebe, a moje srce više ne zna kako živjeti bez tebe.

Aleksandar: Pa to onda nisu duhovi to su crni demoni to su kao razbojnici oni koji su ti govorili da me ostaviš. Ja znam da ti mene voliš i da ne možeš da moju bol, što je rat donio, preboliš.

Klara: Sastanak pa rastanak, srce cijepa od boli. Ne mogu ih poslušati, jer te moje srce voli. Demoni prošlosti i bijesnoga rata u duši se mojoj sakrili. Strah da ces opet otići, kao jeza me hvata.

Aleksandar: Znam da te jeza hvata, znam da strah u samoći dolazi poput tata. Ali on dolazi u tvojoj samoći, a od sada sam ja sa tobom svake noći.

Klara: Svi koje sam voljela srcem cijelim, ljepotu svoje duše im dala, svi su negdje otišli, a da sam to posljednja saznala. Strah da ces otići i ti pakao je moje jave; jer ljubav koju za tebe osjećam jača je od svake slave.

Aleksandar: Oni su kao lije od tebe otišli, a sada za te pravo sunce ljubavi sije. Ono se jutrom budi, u noći mjesec srcem grije, jutrom se u poljupcu smije i mimo tvoga lica usnom prolazi, u dubinu srca zagrljajem dolazi.

Klara: I biti ćes tu za mene i kad me stignu ružne uspomene, kad me tuga opomene, jer ljubav koju mi nudiš svjetlo je moga mraka ali potrudit ću se, obećajem, pobijedit ću ih. Biti cu jaka.

Aleksandar: Znam da ćeš biti jaka ali neće ih pobijedti bez prave ljubavi znaka. Planinski mi vjetar nešto tiho govori da u sebi nosiš ljubavi znak, koji tjera svaki mrak.

Klara: To je bljesak svjetlosti koju mi tvoja duša prosipa po licu. Tvoje usne koje me ostavljaju bez daha i dok me ljubiš ne bojim se više tog mraka. U meni više nema straha.

Aleksandar: Dok te ljubim ne bojiš se više mraka, to znam, jer duša je prepuna ljubavi naše zraka i ona se zagrljaju toplom kao usahli cvijet napaja i kao da se sa korijenom uvijek iznova spaja.

Klara: Na ovom mjestu, u našem vrtu će izrasti ruže. Posaditi ćemo korijenje ljubavi pa neka cvjeta u inat svima. Neka rastu samo crvene ruže, kao usne naše, ljubavi pune.

Aleksandar: Neka budu rumene kao krv koja u nama teče, neka ih planina snagom brani, a naša ljubav snagom hrani.

Klara: Ovo je poseban dan kad stigli smo pred kuće naše prag, osjećam već ruža miris i na srcu njihov crveni trag, srce mi se nadom puni, jer znam da si preslik duše moje, drug moj i netko tko će mi uvijek, bilo što da se desi, biti drag.


***
Pala je proljetna topla noć. Djevojka je zaspala u naručju mladića ogrnuta njegovim kaputom. Aleksandra su stigle prošlosti, zaplakao je držeći u rukama ružin cvijet...

Osjećam kako je muči u srcu strah njen,
a još nam je od mlade ljubavi pogled snen,
osjećam kako nikako da ju zahvati taj dah,
da sa rođenjem života uništi u sebi strah.

Nešto mi govori da u njoj novi život raste,
nešto mi govori, vidim u zraku pjevaju laste,
možda je samo rosno proljeće jutrom svanulo
možda je u snu, nešto se u mom srcu rodilo.

Gledam ružu kako mi u ruci cvijeta,
pjevam o njoj nježno kao Amora poeta,
osjećam da mi je hoće uzeti njen strah,
osjećam da joj želi odnijeti života dah.

Suze u meni dah moj neprestano guše,
boli stare kao da nove nade i temelje ruše,
no izvori ljubavi naše ne mogu da presuše,
jer u jedno su nam od Moskve spojene duše.

Nebo pamti taj našim srcima veliki dan,
pamti ga kao svoj neprospavani veli san
kada su nam se usne u polusnu riječi dotakle,
a naše se ruke s naših ramena nisu pomakle.

Samo da smo zajedno daleko tu u planini,
putujemo put zajedno prema neba visini,
što ćemo joj na kraju puta života reći
ako nam suze neće prestati sa obraza teći?

Lagano sklapa oči i tone u san. Zagrlio je čvrsto Klaru,
jače nego ikada. Sada je ona sigurna, spreman je za nju 
život dati, koliko je voli ne može nitko znati, ni ona
ni on sam to ne zna, samo nebesko oko svu tu ljubav 
spoznati može...


***

Jedna priča bez kraja, jedna ljubav bez zavičaja, jer domse u srcu nježnošću stvara, prozore suncu otvara. Dijete je na svijet teškom mukom donijela Klara. Aleksandar je nad njenim životom strepio i bdio, graške znoja sa nježnog lica usnama pio, za život svoje drage anđele molio. I nešto iza ponoći, minut ili dva rodila se plavokosa djevojčica. Aleksandra su joj ime dali uz blagoslov vjetra, obukli je cvijetovi, namirisale ruže, ljubavlju i dobrotom da hodi, u zdravlju koraci da je drže, istine da se njene riječi uvijek drže. Tuge i boli su oseke na rijeci, rodila se ljubav iz plime ljubavi. Ni ratovi ni rane, ni bombe ni vojske, ni na sjećanja izgubljene dane nisu razdvojili života dva na mliječnom putu u zvijezdama zapisana. Sad nečije će male stope praviti korake duboke u moru ljubavi. Jedna priča bez kraja, ljubav puna ljepote i sjaja u srcu zavičaja putuje ka sreći i nešto vam želi reći, da ljubav je uvijek pobjeda srca.

Od susreta do... putem dodira priča je sreći koja će tisuću mora prijeći, samo da bi osjetila ljubav.

***