Izvodi
iz prikaza knjige „Do svidanja, Avgustina“ Zorice Tijanić
Milena
Letić: „Kreiranje umetničke istine rečima nije nimalo lak zadatak. I
umetnička istina je bolna. Katarza je jedina nagrada. Istina može da bude
kontraverza; obavezno poseduje i lice, i naličje. Da li je crno-bela, ili je
životna i istinita, zavisi od mnogo toga, ali najviše od percepcije samog
autora. Zavisi, prvenstveno, od njegovog
izvornog talenta; leksičkog fonda; emotivne i misaone energije koju prenosi
čitaocu. Jezik u književnom delu nije u funkciji sporazumevanja, već novog,
kako estetskog tako i spoznajnog doživljaja. Umetnička reč nije podložna
sumnjama. Sve opisano zna književnica, Zorica Tijanić.“
„Ono čime se Zorica
Tijanić uspela uzdići iznad bledih i neuverljivih kazivanja u vezi sa ljubavnim
temama, čekanjem koje traje, jeste, kao
što rekoh: njezina autentičnost. Biti i ostati autentičan, svoj, iskren do bola
i uneti neke novine u književni tekst oblikujući svoje kazivanje na jedan
drugačiji, a sasvim jednostavan način, podrazumeva zavidan književni talenat.
Odavno sam zaključila da vreme u kojem delo nastaje jedino je što postavlja
imperative. Ono produkuje, kako nove književne forme, tako i nove oblike
kazivanja, potpuno nezavisno od interakcije među savremenicima. Post festum
- istoričari i toretičari beleže, opišu, klasifikuju. Tada može da
izgleda da su autori direktno uticali
jedni na druge. Nisu. Činjenica je da, danas, ne postoje idoli. Ne postoje ni
sledbenici. Individuacija doseže vrhunac. A ona utiče, ne samo na umetnost, već
i na ljubav. I te kako. Sve je povezano sa svim. Umetnik je biće koje, za
razliku od drugih ljudskih bića, pokušava da uhvati nevidljivu nit koja
povezuje sve sa svim.
Najčešće biva sam uhvaćen. U mreži je svega običnom oku nevidljivog. U toj mreži upoznaje paučinu i svilenu nit. Isprepletene su.“
„Setimo se samo eseja
Opraštanje s poezijom, francuskog pesnika Žan Mišel Molpoa. Odćutali smo
ga. Cifre se gomilaju, skupovi rastu, a
poverenje opada i nestaje. A bez poverenja nema ničega, najmanje ljubavi - baš
kako i tvrdi Avgustina.
U osnovi svega trebalo
je da bude - v e r a. Izgubili smo je. I nadu
i veru. U tome je problem. To je ono u čemu vidim značaj jednog romana
kakav je „Do svidanja, Avgustina“, za koji će, ne sumnjam, neki kritičari
kazati da je autobigrafski. Sva je umetnost autobiografska. Ali, iskustvenoj
spoznaji autora ne može se zamerati. Naprotiv. Ona reflektuje univerzalne
konotacije, ono što je svima nama zajedničko.
Trebalo je izaći na
čistinu i privesti čitaoca kakav sam spoznaji da život nije drugo do nesiguran,
vrlo nesiguran hod po žici, metalnoj i hladnoj žičanoj niti što razdvaja dobro od zla, smisao od
besmisla
To je, upravo, učinila
Zorica Tijanić, u lirskoj prozi objavljenoj pod naslovom „Do svidanja, Avgustina“.“
Boris Mandić:
„Poezija usamljenosti,
vapaj za spajanjem, rat sa sobom, rat protiv drugog, rat, razdvajanje,
uništenje (ono što nam je ostalo zajedničko je strah). Proza bola iz
kojeg priča bol za drugi bol koji čita: da li je Ljubav moguća? Bol kaže ne, ne
postoji ništa do kratktrajni bljesak jalove nade da praznina može biti
ispunjena, a taj sizifofski pokušaj su bogovi nazvali – Život; bol kaže da,
negde u tajnim prostorima tvoje leve hemisfere postoji mesto gde sam ja ti,
gde si ti si ja, a zajedno smo Ljubav. Zorica Tijanić u svom romanu grli
rečima i bol koji kaže ne i bol koji kaže Da!“
„Niče kaže, na tragu
tog antičkog, starogrčkog filozofa kome nećemo uzalud pominjati ime, a kome su
i bogovi zavideli a ljudi ga mrzeli (da parafraziramo Ničea), da svuda vlada
borba: u prirodi, kosmosu, društvu, državi, čoveku, duši.. Roman Zorice Tijanić
je jedna velika borba sa sobom, i kao i svaka istinita borba, ona je neizvesna!
Borba unutar sopstvene duše, u ogloljenosti emocija, strahova i nada je najteža
borba (uvek je sigurnija tamnica na čiji se mrak oči naviknu),
nevidljiva, a opet titanskog karaktera po svom intezitetu i ulogu. Da li će
pobediti Zevs i njegovi svetlosni olimpijski bogovi lepote ili Titani iznikli
iz mračnog Tartara je egzistencijalna dilema neizvesnog ishoda, koja se
odigrava u dubinama srca svakog čoveka: Avgustina je prikaz takve dileme
– biti ili ne biti, pitanje je sad, govori
svačije srce, govori mrtvi Hamlet, govori Avgustina.“
Dušan Varićak:
„U podtekstu celog romana “Do svidanja
Avgustina” kao da se provlači pitanje koje je uputio najpoznatiji lik iz
književnog dela Meše Selimovića, “Koje su onda mogućnosti za ljudsku sreću?”. I
neminovni odgovor velikog pisca, “Svaki čovek je uvek na gubitku.” Tako i Zorica Tijanić, ne po prvi put u svom
ukupnom proznom delu, otvara dilemu – postoji li, uopšte, ikakva mogućnost
uspostavljanja istinskog, suštinski zaista ostvarenog kontakta, odnosa i
bliskosti između dvoje ljudi; ili smo osuđeni na večito preganjanje i sukobljavanje dva nadmena, suprostavljena i
nepomirljiva ega?... Sve dok, na kraju, ne bude prekasno.
Jer biblijska, starozavetna
priča (nikako ne i izmaštana legenda) o branju ploda s Drveta saznanja i Padu,
prevedena na rečnik psihologije, znači upravo to – spoznaja ega! “Ja”, kao
jedini i jedinstveni, nasuprot svemu što nije to “ja” – celom svetu, svemu
postojećem, svemu što je “ne-ja”… To je naš najveći usud i prokletstvo. I,
logički odgovor na postavljeno pitanje – u kontekstu takvog stanja stvari,
mogućnost ostvarivanja pravog, zaista suštinskog kontakta i odnosa između dva
ljudska bića svedena je na minimum. Retki primeri koji govore drugačije, samo
su izuzeci koji potvrđuju pravilo. Nažalost. Zorica nam upravo to, uspešnim
literarnim sredstvima, i predočava u svom romanu.„
„Ta neprekidna borba dva bića
osuđenih na ljubav, usamljenost i razdvojenost, posledica je najgoreg mogućeg
izbora koji smo mogli napraviti kada smo uzbrali zatrovani plod sa Zabranjenog
Drveta i survali se u ponor večne otuđenosti, nerazumevanja i razmimoilaženja
sa svojim “drugim” – drugom polovinom sopstvene celovitosti (po grčkom mitu, i
ne samo po njemu). Kao što je to sasvim ispravno primetio i Boris Mandić za
autorkin postupak, “Poezija usamljenosti, vapaj za spajanjem, rat sa sobom, rat
protiv drugog, rat, razdvajanje, uništenje… Proza bola, iz kojeg priča bol za
drugi bol.”
„Tu mi neminovno na pamet
padaju stihovi Džejmsa Daglasa Morisona, “Besciljno lutamo slepim orbitama,
bespomoćni, sami”, kao ilustracija svega prethodno rečenog. Jer, orbite su
neprekidno i neminovno (po prirodi stvari) u razmimoilaženju – nikad se ne mogu
susresti u nekoj tački preseka, a kamoli preklopiti. Isto kao i ljudska bića.
Barem na ovom svetu ne. Ali, ako ne u ovoj stvarnosti, ovoj dimenziji, zašto u
nekoj drugoj ne? Jer, nema kraja, nema smrti, priča se nastavlja i dalje, negde
drugde. “Smrt ne postoji, postoje samo seobe,” veli Crnjanski. “Ljubav ne
umire. Smrti se ne boje oni koji vole, jer ništa nije izgubljeno što je bilo u
nama… Zato nikad ne reci zbogom, već samo – doviđenja, draga moja, do svidanja
Avgustina”, kraj je, ali samo romana.“
RECENZIJE ZA ZBIRKU LEPTIRI
Autori: Franjo Frančič i Zorica Tijanić
Jelena Dimitrijević: Ambijentalnost i konceptualnost u kretanju poezije
Kada sam krenula da iščitavam ovu zbirku shvatila sam da pred sobom imam neobičnu poeziju, počevši od teme, preko stila i forme. Pesnici su upotrebili slobodan stil, većinom kraće forme poetskih izraza, dok je sam okvir i ishod projekta potpuno oslobođen upravo poput glavnih aktera - leptira i njihove igre, koja simbilički predstavlja interakciju misli. Stihovi se prožimaju dočaravajući zvuk, sliku i svetlost i na taj način zauzimaju veliki deo svakog pojedinačnog izraza.
Motiv koji se prožima kroz poetske forme, pored leptira jeste – dete. Komparacija dečije i leptirove igre uveliko eksplicira nevinost ali i stradanje čoveka u savremenom svetu. Nikako ne bismo mogli reći da je ovo poezija namenjena deci, već je pretenciozno namenjena čitaocima koji su ušli duboko u razumevanje ljudske prirode, osvestivši mnoga egzistencijalna pitanja.
Igra stihovima metaforički opisuje razinu razumevanja života, prihvatanja ili neprihvatanja života, kroz sasvim obične svakodnevne, kako urbane tako i motive prirode te odnosa koji se razvijaju između ljudi u vremenu u kome su ostali da projektuju ono eksplicitno - uspostavljanje odnosa između tišine i zvuka, svetla i tame, i s druge strane mira i nemira, profanog i svetog, smirjući se na kraju u svojoj poetskoj distanci kretanja kroz atmosferu i ambijentalnost i svakako moguću konceptualnost koju ova poezija nosi u sebi.
Ova zbirka je spoj višedimenzionalnih slika koje se prožimaju ne trpeći dodatne manifestacije ukrasa već su same po sebi dovoljno moćne da sa minimalističkim izrazom pošalju značajnu poruku što, kako mi se čini i jeste bila namera i uporište u kreiranju „Leptira“.
Mirjana Štefanicki Antonić: Igra rečima, preplitanja pesničkih dimenzija
Lirski zapisi, male poetske forme, ambijentalnog poetskog izraza. Minijature kroz opažaj, doživljaj, osećaj.
Posute lepotom praha sa krila leptira…
Pesma – poema o Dva leptira, umreženih u lakokrilom i šarenolikom letu, po poljima tihim – stranicama rukopisa…
Autorski dvojac, koji sanja. I snovi su lepi dok budjenje ne pokvari i sve odagna, ma kako bilo…
Franjo Frančič i budan sanja:
„… Trava i ruže oko nje…
Ako imala bi ljubav, imala bi sve.“
Pesme isijavaju osećanjima, toplim emocijama, koje se raspršuju u mlazevima, zapretene u neko novo – sutra.
Jer, ljubav ne može biti teška u predelima širina, satkanih od naših sudbina, zapretenog ljuljuškanja, priziva u sećanje.
U središtu pesme – dete, u saglasju sa radošću, osenčeno sjajem. „Dečji osmeh treba da cveta…“ – Z.T.
Sitna tkanja dušom, zazivima, dozivima, prizivima.
„… Da uhvatim samoću, usred crvenih cvetova nara, u škrinji sećanja…“ – peva naš Pesnik.
„Leptiri“ – strukturalno podeljeni kao sinteza.
Zorica Tijanić: „Plešem leptirov poslednji let… vres sa cimetom pretvaram u prah…“
Pesnikinja odašilje refleksije podrške za dobrom srećom:
Istim tim Franjinim laticama ruža, s’ početka rukopisa… Da li?
Pesnikinja i Pesnik „ponovo u nekom drugom sazveždju“, rečima, versima, motivski se dodiruju. Slučajno ili sa namerom?
Igra, ipak… makar bila i iluzija, kada se dimenzije prepliću.
Nakon iščitavanja/pročitavanja ove nevelike pesmo-zbirke, čitalac će doneti svoj zaključak.
„Slikanje raspoloženja“ – Zorica Tijanić i Pesnik, uz upitanost: - Kako smo putovali u večnost?
Uz otimanje i davanje ljubavi koja se spoznaje u samoći, uz olovku i belinu papira. I, opet je sve lepršavo, razigrano, novo… neobično… neuobičajeno.
Eho u zabludama i pored „ukradenih, utihnutih čežnji“.
„Volim usamljene, drugačije… izgubljene.
One koji se nigde ne uklapaju…
One sa dušom na vetru.“
Henry Charles Bukowski
Kod postupnosti iskaza, kao da je proces trenutno skriven, dat samo u potencijalnom vidu, u svoj svojoj lepoti i punoći stiha, manifestovan u nemuštom dijalogu Pesnikinje i Pesnika.
Prelepo dodirivanje… treptajima - stvaranje rečima, ka vrhovima umetnosti.
RECENZIJA AVDULAHA RAMČILOVIĆA
NISKA PESNIČKIH BISERA
„Poezija je složenija od
filozofije, ona je filozofija. Ona je pravo i konačna ekonomija svih stvari.
Ona je politika, ona je ljubav, ona je život, ona je trajanje.“
Miloš Ristić
Poezija je preslik duše
pesnika, njegovih misli, osećanja, dara, inspiracije, doživljaja, pogleda na
svet i čoveka, ljubav, život, pa i smrt, nastavak života. Preslik onog najlepšeg
što čovek ima. Ni jedna umetnost ne može dirnuti čoveka u dušu i srce
kao pesma, stih. Zato se poezija rado stvara i rado čita, zgusnuta je, izaziva
intenzivne doživljaje, osećanja čitalaca, lako se razume i dugo pamte stihovi i
poruke. Takvu poeziju stvara i pesnikinja Zorica Tijanić, koja je u kratkom
vremenskom periodu izrasla u vrsnu, darovitu i plodnu književnicu. Za par
godina ona je objvaila četiri svoje zbirke poezije i dva romana. Zbirka Zagrljeni
tišinom je prevedena na slovenački jezik. U VRTLOGU BURLESKE je njena sedma
knjiga.
Zašto U VRTLOGU BURLESKE? Pesnikinja
želi da ozbiljne, velike stvari stvari o životu oslika stihom na šaljiv, nestašan,
prijemčiv način. Duhovitost, nijansiran humor, specifičan samo njoj, prisutan
je u njenim delima, počev od prve zbirke Miris daljina, što
predstavlja osveženje za savremenu poetiku.
Najnovija zbirka pesama U
VRTLOGU BURLESKE predstavlja kontinuitet njene poetike, njenih pesničkih
bisera. Da spomenemo neke od pesama koje su ovde u knjizi: Morem ljubavi,
Trošni dani, Godinama tebe volim…
Zorica u svojim pesmama stvara
adekvatan prostor za ispoljavanje emocija, gde se pesma, događaj, doživljaj dešava.
Ta slikovitost čini njenu poeziju privlačnom i interesantnom. Tu su parkovi,
susreti, gradovi, ulice, mostovi, reke i ptice, potoci i mora, igre prirode,
muzika srca…
„Obala se čini daleko
gledajući s pučine kako
brodovi pristaju u luku
Ljubičasta svetlost mami u
jednom delu neba
dok zvuk violine opija budeći
sećanje na nas“
(U VRTLOGU BURLESKE )
Isto tako muzika prati njene doživljaje,
želje, kao što se vidi iz gornje pesme. Muzika je umetnost koju stvara čovek,
ali i srce i duša znaju stvoriti muziku, posebno u poeziji. To pesmama daje
melodiju, ritam, dinamiku.
Njena poezija je kolorit svih
vrsta i oblika pesme, obično smeštenih u svakoj, gde je lajtmotiv ljubav,
ljubav smisao i osnova života iz koje se i stvara život. Može se reći da njenom
poezijom preovlađuje ljubavna poezija, poezija koja se i najvise piše i čita, u
kojoj se uživa i uvek nalazi jedan deo sebe. I to ne samo ona ljubav među
polovima, mada je ona najviše prisutna, već i ona opšteljudska prema svetu, životu,
ljudima, prijateljima, porodici, svemiru, duhovnosti, večnosti. Ona je,
ilustracije radi, svoju knjigu Zagrljeni tišinom, posvetila
prijateljima. To mogu samo nesebični ljudi, ljudi kojima je dobro i sreća,
ljubav u duši i srcu, čime se ova pesnikinja posebno odlikuje, posvećena miru i
slobodi, toleranciji i saradnji sa ljudima i pesnicima. Kad je rec o ženi,
njenoj ljubavi, pesnikinja ne tone u plimi ljubavnog žara, već je to više nežna,
stidljiva, povučena, tanana ljubav, koja zahvata srce i dušu i vene, ali nekako
više simbolično, u talasu kose, pogledu, nežnom poljupcu i dodiru, nekako više
u želji i snu, čeznji, čekanju, nadi, nego u stvarnosti. Poezija koja kipi od
te nežne, tanane ljubavi, bez ispoljavanja strasti i slasti, ali spremna da se
otvori i svoje srce preda voljenom:
„Povedi me morem ljubavi
Jutrima crvenog sunca
Barkama punim svetlosti
u kojima se rađa i umire
tuga“
(MOREM LJUBAVI)
„a ti mi iznova opraštaš
strah
ružne snove od mene sklanjaš
i zavetima se klanjaš
a ja se u nemoći da odem
ponovo tebi priklanjam
i dopuštam sebi
da te još uvek i iznova
sanjam...„
(ZAVETI LJUBAVI)
„Ljubav kao štit za srce
prikivam
ponos gazim ali reči prave
ne nalazim
da volim te kao žena
prikrivam
slabost da oprostim lako
otkrivam
i za pravo ti dajem da odeš
dok ljubav strahu za laž
prodajem
i ponovo za sve
ponovo se kajem...“
(KAD JUTRO OBRIŠE TUGU)
Ona je u stvaranju originalna,
kreativna i moderna pesnikinja. Ima svoj specifičan stil pisanja, snažan i
izgrađen stil, duboku misaonost i osećajnost.
Svojim vrhunskim pesmama i
stilom podseća na stihovanje neprevaziđene pesnikinje Desanke Maksimović. Njene
pesme su skladne, harmonične, celovite, uvek završene i šalju najlepse poruke.
U njima je sadržina i forma u jednistvu, većinom u slobodnom stihu, što omogućava
širinu i slobodu u stvaranju, kao i jedinstvu misli i osećanja. Njene pesme traže
duboko razmišljanje da bi se razumele i doživele. Od stilskih figura najradije
koristi metaforu, ali i druge stilske figure, čime postiže slikovitost i snagu
u svojim pesmama:
„a mi u remisiji tražimo
mirise
dok cvet crni samo još iz
olova raste
na poljanama gde su nekad
lelujali makovi“
(CVET IZ OLOVA)
Knjiga, posebno poezija, najsnažnije
se doživi čitanjem. Lični doživljaj ne može ništa nadoknaditi, nikakv osvrt,
analiza, recenzija, predstavljanje. Dragi čitaoci, najlepše vam preporučujem
zbiru pesama U VRTLOGU BURLESKE za čitanje i uživanje u toplim i nežnim
stihovima, u biserima poezije pesnikinje Zorice Tijanić.
“Nedeljom obično čekam Tebe
na prozor naslonjena
maštajući da prođeš mojom
ulicom,
odustao od vremena u trošnim
danima
koji o meni brinu
i ogrću me pustinjom svoje
hladnoće
a ja ih prepoznajem u
zabludelim dušama
koje se uvlače praznim
srcima„
(TROŠNI DANI)
Mr. Avdulah Ramčilović, pesnik
Izvodi
iz prikaza knjige „Do svidanja, Avgustina“ Zorice Tijanić
Milena Letić: „Kreiranje umetničke istine rečima nije nimalo lak zadatak. I umetnička istina je bolna. Katarza je jedina nagrada. Istina može da bude kontraverza; obavezno poseduje i lice, i naličje. Da li je crno-bela, ili je životna i istinita, zavisi od mnogo toga, ali najviše od percepcije samog autora. Zavisi, prvenstveno, od njegovog izvornog talenta; leksičkog fonda; emotivne i misaone energije koju prenosi čitaocu. Jezik u književnom delu nije u funkciji sporazumevanja, već novog, kako estetskog tako i spoznajnog doživljaja. Umetnička reč nije podložna sumnjama. Sve opisano zna književnica, Zorica Tijanić.“
„Ono čime se Zorica Tijanić uspela uzdići iznad bledih i neuverljivih kazivanja u vezi sa ljubavnim temama, čekanjem koje traje, jeste, kao što rekoh: njezina autentičnost. Biti i ostati autentičan, svoj, iskren do bola i uneti neke novine u književni tekst oblikujući svoje kazivanje na jedan drugačiji, a sasvim jednostavan način, podrazumeva zavidan književni talenat.
Odavno sam zaključila da vreme u kojem delo nastaje jedino je što postavlja
imperative. Ono produkuje, kako nove književne forme, tako i nove oblike
kazivanja, potpuno nezavisno od interakcije među savremenicima. Post festum
- istoričari i toretičari beleže, opišu, klasifikuju. Tada može da
izgleda da su autori direktno uticali
jedni na druge. Nisu. Činjenica je da, danas, ne postoje idoli. Ne postoje ni
sledbenici. Individuacija doseže vrhunac. A ona utiče, ne samo na umetnost, već
i na ljubav. I te kako. Sve je povezano sa svim. Umetnik je biće koje, za
razliku od drugih ljudskih bića, pokušava da uhvati nevidljivu nit koja
povezuje sve sa svim.
Najčešće biva sam uhvaćen. U mreži je svega običnom oku nevidljivog. U toj mreži upoznaje paučinu i svilenu nit. Isprepletene su.“
„Setimo se samo eseja Opraštanje s poezijom, francuskog pesnika Žan Mišel Molpoa. Odćutali smo ga. Cifre se gomilaju, skupovi rastu, a poverenje opada i nestaje. A bez poverenja nema ničega, najmanje ljubavi - baš kako i tvrdi Avgustina.
U osnovi svega trebalo
je da bude - v e r a. Izgubili smo je. I nadu
i veru. U tome je problem. To je ono u čemu vidim značaj jednog romana
kakav je „Do svidanja, Avgustina“, za koji će, ne sumnjam, neki kritičari
kazati da je autobigrafski. Sva je umetnost autobiografska. Ali, iskustvenoj
spoznaji autora ne može se zamerati. Naprotiv. Ona reflektuje univerzalne
konotacije, ono što je svima nama zajedničko.
Trebalo je izaći na
čistinu i privesti čitaoca kakav sam spoznaji da život nije drugo do nesiguran,
vrlo nesiguran hod po žici, metalnoj i hladnoj žičanoj niti što razdvaja dobro od zla, smisao od
besmisla
To je, upravo, učinila
Zorica Tijanić, u lirskoj prozi objavljenoj pod naslovom „Do svidanja, Avgustina“.“
Boris Mandić:
„Poezija usamljenosti,
vapaj za spajanjem, rat sa sobom, rat protiv drugog, rat, razdvajanje,
uništenje (ono što nam je ostalo zajedničko je strah). Proza bola iz
kojeg priča bol za drugi bol koji čita: da li je Ljubav moguća? Bol kaže ne, ne
postoji ništa do kratktrajni bljesak jalove nade da praznina može biti
ispunjena, a taj sizifofski pokušaj su bogovi nazvali – Život; bol kaže da,
negde u tajnim prostorima tvoje leve hemisfere postoji mesto gde sam ja ti,
gde si ti si ja, a zajedno smo Ljubav. Zorica Tijanić u svom romanu grli
rečima i bol koji kaže ne i bol koji kaže Da!“
„Niče kaže, na tragu
tog antičkog, starogrčkog filozofa kome nećemo uzalud pominjati ime, a kome su
i bogovi zavideli a ljudi ga mrzeli (da parafraziramo Ničea), da svuda vlada
borba: u prirodi, kosmosu, društvu, državi, čoveku, duši.. Roman Zorice Tijanić
je jedna velika borba sa sobom, i kao i svaka istinita borba, ona je neizvesna!
Borba unutar sopstvene duše, u ogloljenosti emocija, strahova i nada je najteža
borba (uvek je sigurnija tamnica na čiji se mrak oči naviknu),
nevidljiva, a opet titanskog karaktera po svom intezitetu i ulogu. Da li će
pobediti Zevs i njegovi svetlosni olimpijski bogovi lepote ili Titani iznikli
iz mračnog Tartara je egzistencijalna dilema neizvesnog ishoda, koja se
odigrava u dubinama srca svakog čoveka: Avgustina je prikaz takve dileme
– biti ili ne biti, pitanje je sad, govori
svačije srce, govori mrtvi Hamlet, govori Avgustina.“
Dušan Varićak:
„U podtekstu celog romana “Do svidanja
Avgustina” kao da se provlači pitanje koje je uputio najpoznatiji lik iz
književnog dela Meše Selimovića, “Koje su onda mogućnosti za ljudsku sreću?”. I
neminovni odgovor velikog pisca, “Svaki čovek je uvek na gubitku.” Tako i Zorica Tijanić, ne po prvi put u svom
ukupnom proznom delu, otvara dilemu – postoji li, uopšte, ikakva mogućnost
uspostavljanja istinskog, suštinski zaista ostvarenog kontakta, odnosa i
bliskosti između dvoje ljudi; ili smo osuđeni na večito preganjanje i sukobljavanje dva nadmena, suprostavljena i
nepomirljiva ega?... Sve dok, na kraju, ne bude prekasno.
Jer biblijska, starozavetna
priča (nikako ne i izmaštana legenda) o branju ploda s Drveta saznanja i Padu,
prevedena na rečnik psihologije, znači upravo to – spoznaja ega! “Ja”, kao
jedini i jedinstveni, nasuprot svemu što nije to “ja” – celom svetu, svemu
postojećem, svemu što je “ne-ja”… To je naš najveći usud i prokletstvo. I,
logički odgovor na postavljeno pitanje – u kontekstu takvog stanja stvari,
mogućnost ostvarivanja pravog, zaista suštinskog kontakta i odnosa između dva
ljudska bića svedena je na minimum. Retki primeri koji govore drugačije, samo
su izuzeci koji potvrđuju pravilo. Nažalost. Zorica nam upravo to, uspešnim
literarnim sredstvima, i predočava u svom romanu.„
„Ta neprekidna borba dva bića
osuđenih na ljubav, usamljenost i razdvojenost, posledica je najgoreg mogućeg
izbora koji smo mogli napraviti kada smo uzbrali zatrovani plod sa Zabranjenog
Drveta i survali se u ponor večne otuđenosti, nerazumevanja i razmimoilaženja
sa svojim “drugim” – drugom polovinom sopstvene celovitosti (po grčkom mitu, i
ne samo po njemu). Kao što je to sasvim ispravno primetio i Boris Mandić za
autorkin postupak, “Poezija usamljenosti, vapaj za spajanjem, rat sa sobom, rat
protiv drugog, rat, razdvajanje, uništenje… Proza bola, iz kojeg priča bol za
drugi bol.”
„Tu mi neminovno na pamet
padaju stihovi Džejmsa Daglasa Morisona, “Besciljno lutamo slepim orbitama,
bespomoćni, sami”, kao ilustracija svega prethodno rečenog. Jer, orbite su
neprekidno i neminovno (po prirodi stvari) u razmimoilaženju – nikad se ne mogu
susresti u nekoj tački preseka, a kamoli preklopiti. Isto kao i ljudska bića.
Barem na ovom svetu ne. Ali, ako ne u ovoj stvarnosti, ovoj dimenziji, zašto u
nekoj drugoj ne? Jer, nema kraja, nema smrti, priča se nastavlja i dalje, negde
drugde. “Smrt ne postoji, postoje samo seobe,” veli Crnjanski. “Ljubav ne
umire. Smrti se ne boje oni koji vole, jer ništa nije izgubljeno što je bilo u
nama… Zato nikad ne reci zbogom, već samo – doviđenja, draga moja, do svidanja
Avgustina”, kraj je, ali samo romana.“
RECENZIJA AVDULAHA RAMČILOVIĆA
1. Recenzija iz zbirke ZAGRLJENI TIŠINOM
Pesme Zorice Tijanić stihuju o životu i svemu što donosi, a posebno o ljubavi kao suštini života svakog ljudskog bića. Ljubav donosi snagu za život, a ona je vođena istančanim osećajem da opiše život, ljubav, prijateljstvo, detinjstvo, rodno mesto, rastanke, susrete, dodire, radost, sreću i tugu. Ljubav u njenim pesmama ne tone u strastima i dodirima, ona je podiže na viši duševni titraj i nežnost. Ljubav je prisutna kao duševno stanje i kao jedna velika tajna koju bi život da otkrije, tražeći svoje razloge i objašnjenja, što daje i filozofski smisao njenoj poeziji.
Njene pesme su kao nalepša melodija, muzika, koja se provlači kroz celu zbirku. Harmonija i njeni zvuci na lep način su ukomponovani u nekoliko pesama. One svojom snagom savlađuju sve daljine i razdaljine, sve čežnje i nemire. Pune ritma i šumova nežnih pokreta bića i prirode, mogu se uporediti sa pesmom praćenom najlepšom muzikom i plesom.
U pesmi Ponekad u jesen ona slika rečima: „Miris zime na pragu, kaput koji ogrćem umesto zagrljaja i samoća. Kesteni i mokri pločnici koji će biti staze mojih traženja na putu do nekih novih nadanja koja će jesen probuditi.“
U pesmi Rukavice: „Opet kasni taj voz. Mraz mi izgrizao obraze. Rukavice ne greju. Na pola prstiju isečene, kao modni detalj. Koga to čekam ovog jutra, kome se to nadam… Mraz me zaledio. Srce mi stegao. Bol ne jenjava. Rukavice mokre i prsti ukočeni. Bol kroz vene. Vrisak kroz pisak lokomotive. Sići ćeš u moj zagrljaj sa tog perona koji me zapamtio, čekajući te jutrima, večerima, noćima.“
Takođe i u pesmi Miris dunja ona kaže: „Ja ljubav pamtim po slikama, a tvoja odavno bledi, kao da stari. Miris je ono što me na tebe podseti, kad nema nikog da me razgovori i sa mnom posedi…. Ja ljubav pamtim po mirisu kestenja koje pucketa u jesen poznu….“
Najsnažnija pesma u zbirci je Karma ili sudbina. Takođe oslikana ambijentom luke: „Naslikaj za mene luku, oblak i harmoniku. Isprati vetrom sva ona ružna sećanja i naše prve svađe i naredi talasima da očiste staze po kojima ćeš me voditi srećnu i nasmejanu. Naslikaj srce, usne i poljupce u jutrima koja su nas predosetila.“Ona se uvek nada i iz očaja izlazi nasmejana: „Mlad si, a od godina mojih stariji. Skrivam se od tebe, a ti me uvek pronalaziš, razloge da me vratiš srcem iznalaziš. I pitam se samo jesi li dug moj ili si sudbina, karma sa kojom se moj bol završava.“
Dotakni me dušom
i zavedi usamljeno srce,
zagrli tišinom moje ruke.
Noć mi uspavaj mislima i
ljubi me daljinama.
Udahni me mirisom
okeana dok ploviš po
mojim uspomenama,
pa mi izroni bisernu
školjku u jednom pogledu,
koji mi je ispričao tajnu
o mladiću koji obećava.
poljubi tiho na prstima
i hodaj mojim ulicama,
koje su šetale za nas
dok smo sanjali zagrljeni
tišinom i osvitali radosni
u nemirnim buđenjima.
zagrli ljiljanima, uspavaj
daljinama i ljubi, ljubi
mislima.
I samo se pojavi jednom
s mirisom kiše u hladna
predvečerja bez mnogo
pitanja, baš onda kada se
koraci uspore, a srce utiša
svoje otkucaje u onim
dugim satima koji se više
ne broje minutama.
Ako nam Bog da još jednu šansu, sve ono što
smo čekali sada će postati muzika vetra koja
će nas povesti u ritmu radosti i neću se buditi
ugašenog svetla. Sunčanom danu ću se otvoriti.
opet ću se samo hraniti mesečevom prašinom
sa tvojih dlanova koju ćeš posipati po meni
i ja ću žeđ gasiti iz tvog čarobnog pogleda.
na zajedničkoj strani, na istom onom kamenu.
Neka drugi čekaju na peronu sa kojeg odvoze
sećanja na zgarišta bivših ljubavnika.
odevena u neveru.
Udice iskušenja iza vrata kupea ostaviće bolu
da ga iskuša u snazi i pašće od umora besna.
i razmisliće o buđenju sa bezbrižnim pogledom.
Ako nam Bog da da ponovo budemo zajedno,
opet ću samo tebi pisati pesme.
bez cilja? Da li je tvoj cilj samo bol?
Probuđeni smo da bismo patili i rođeni
da bismo pamtili sav taj bol koji nas je
razdvojio.
šansa za novi život koji ćemo voleti
kao što smo voleli jedno drugo,
prepoznavši se u vremenu.
razdvojeni sada ponudi ljubav.
Zamoliću te na kraju, ako ne bude tako
kako je zapisano…
Sve moje ulice se zovu imenom tvojim.
dok hodam po sećanjima, korakom kao
da tuga ne postoji. I letim u snovima
zagrljena tvojim snažnim rukama.
reči, kojima me maziš kao dodirima.
I tkaš našu ljubav u ćilime duginih
boja, koje mi otkrivaš, hladnu pokrivaš.
me održava u čekanju, kada ćeš
me uzeti i uzneti na oblake na kojima
ću se radovati laka i snena.
koje mi daje vazduh u danu koji
me razbio od nemira, pa se javljaš
da mi uzdahe smiriš.
tvojim i sva sam sada tvoja i dajem
ono što ne postoji, osim kada se
ludo i u zanosu lebdi i voli.
Zagrli me sad snažno.
Osetiću mir u beznađu,
koje me guši.
Leto će proći bez poljupca,
ali zagrljaj te ne košta mnogo,
pokret ili dva.
u tom sećanju na vreme
provedeno u tišini.
Probrane trešnje
i ostaci osušene kore,
mirišu na naranče,
koje si mi darivao, nekad.
reka i planina,
ko zagrliti može sve te daljine.
Ti i ja stranci, koji su
zaspali zagrljeni mislima
u želji da se ponovo približe
jedno drugom.
svojim otvorenim prozorima
smeši se svom zaljubljenom
ponosu.
u blizini most
koji ni jedno da pređe,
nema poniznosti.
što se ne daju,
prazne ostaše čekajući
novu jesen u tišini,
nadajući se nekom novom
maštanju.
Misliš li jutros isto ono što su i moje
misli zagrabile krčagom hladne
vode iz našeg bunara što još uvek
stoji kao bedem samoće nasred dvorišta,
koje nas je njime delilo i pretočilo
život u sećanja.
u gospođicu sa svilenih jastuka,
koja se budi za doručak spremljen
za gospodske frajle i razmeće
mirisom belih kifli umesto domaćeg
hleba za koji bih sada skupo platila.
vašara na kome će deca kupiti
plastične igračke, crvene naočare
i mali novčanik, prsten i lančić.
Ponoć je ostala iza nas, uz taktove
muzike za ples u domu kulture.
uvijenim u dar odrastanja, koji su
zarasli u korov sećanja, zgrušani
u krvi koja je potekla našom
ulicom, rano prekinutog detinjstva.
Ti i ja nećemo. Naši su snovi sahranjeni
tuđim odlukama, a putevi nam sapleli
noge okovima, koje su nam darovali
umesto vašara i dečijih poklona.
Srušena nam kuća i suvi miris lipa
što se širi venama i proizvodi tek suze.
Praznično jutro i četiri prozora
na koje se niko nije nadlaktio da
nas sačeka.
2. Recenzija iz zbirke Miris daljina
3. Moja recenzija za knjigu Avdulaha Ramčilovića "Najlepša je ljubav tvoja"
Moja recenzija za roman "Sara" Miroslava Lj. Rankovića
Moja recenzija "Priča iz beogradskih dvorišta" Miroslava Lj. Rankovića
MOJA RECENZIJA KNJIGE FRANJE FRANČIČA
http://konkursiregiona.net/zorica-tijanic-kratka-proza-franje-francica-ma-bice-sve-u-redu/
Celokupno književno delo Franje Frančića i on sam kao književnik i umetnik, a pre svega čovek kojem je stalo, izazivaju duboku emociju i potrebu za preispitivanjem života, njegovog smisla i besmisla. U tom traženju odgovora polazi od svih vidova ljudskog i onog manje ljudskog. Opravdanost postojanja za njega je omeđeno privremenošću, a u njoj nagrada ili kazna – postojanje.
Recenzija knjige Kutija ljubavi, Helene Himel
Recenzija knjige poezije Marine Milosavljević
Dodir duše Marine Milosavljević
Ko gleda unutar svog srca – budi se.“
da želju utisnem u gnezdo galeba,
dok smišljam novi stih o tebi“
Marinina poezija pripada ljubavnoj lirici, kao izraz poetskog senzibiliteta. Odlikuje se melodičnošću. Puna je pesničkih slika kojima dočarava interakciju dva bića koja se vole, svađaju, ostavljaju jedno drugo, susreću se i rastavljaju. Ključne reči ove zbirke poezije bi bile dodir, duša, daljine, susreti, zagrljaji, nemiri. Prepuna čulnih senzacija, intrigira temama daljina, zabranjenim ljubavima, uvek na granici mašte i jave, ostavljajući nam tako prostor da sami zaključimo koga ona to voli, koga čeka ili sanja, sa kime bi da poleti, jer ne dirajte joj krila. Ona leti u pesmama, daljine joj nisu prepreka da bi volela.
i iluzija, tvoja sam stvarnost
i potreba, ti moja ljubav,
voli me, samo mi ne diraj krila,
pusti da slobodno letim,
i imaćeš me zauvek.“
Marinina poezija je prepuna nežnosti koju preslikava u pesmama „Hodaš mi dušom“ i „Nežnosti moja“ gde najbolje iskazuje osetljivost, povredljivost i bol kada joj osećanja nisu uzvraćena, pokazujući tako razočarenje žene koja bezuslovno pruža ljubav. Pokazuje kako je nežnost iznad strasti i kako rađaju jedna drugu.
u mojim daljinama,
u svetu kroz kog gledam,
u mojim godišnjim dobima,
u promeni raspoloženja,
u inspiraciji, u ispunjenoj želji,
bolu koji donosi čekajuća tišina.“
u pronađenoj želji
žena postaje
tvoja čežnja,
bdenje, milost i spas,
dragi kamen života
zablistalog u zagrljaju
prosvetljenih snova,
tvoj čitač duše“
Iako moderna pesnikinja, nazvaću je arhaičnim nazivom: poetesom jer njen lirski izraz zaslužuje poštovanje. Njena se lirska misao odbija i kreće iz njene suštine kao odblesak, a same pesme su odraz svih njenih slutnji, iskušenja, izazova, dodira, želja, pitanja, tražeći odgovore, nekad i konkretno zahtevajući, pružajući ljubav i tražeći zauzvrat osećanja.
koje zrači pozitivizmom,
jer si pronašao
zamislio pravac
i pronašao detelinu s četiri lista
u biću koje ti donosi sreću
jer te voli?
Da li postoji mesto“
Ova zbirka se čita kao priča u stihovima, poseduje kohezivnu snagu koja ujedinjuje pesme u jednu harmoničnu celinu u kojoj peva o ljubavi sa svim njenim mogućim i nemogućim elementima i segmentima.
„Dodir ljubavi“ je zbirka pesama koje nose ljubav, strast, zanos, preslikavajući dušu pesnikinje čija ljubav nije samo prepuna čulnih senzacija. Njoj je duhovna povezanost veoma bitna da bi osetila kompletnu ispunjenost. Ona uzdiže ljubav na pijedastal upoređujući je s božasnkim.
„Pristanište ti je Hram ljubavi moje,
duša moja tvoj je svetionik
u nemirnim lutanjima tvojim,
luka sam mira tvojim avanturama,
iznenađenje neostvarene nežnosti
koju čuvam ispod kože“
osetili dobro i zlo,
izmamila nas zabranjena ljubav,
ponela jaka osećanja.
Bol je držao u jednoj ruci vatru,
u drugoj vodu, gasili smo požare
gladnih i željnih tela,
u tvojim očima
ugledala sam prevaru,
razočarenje, pomešanih osećanja
u borbi sebe nije dalo rešenje.
Kako protiv sebe i ljubavi u tebi?“
Marininu poeziju i knjigu preporučujem jer će otkriti snagu žene koja voli iskreno, bezuslovno dajući od sebe i sebe, tako i ovaj put, putem stihova koji će naći put i probuditi u vama veru u lepotu ljubavi i magiju njenog dodira.
Recenzija priča "Iz dnevnika srca" Miroslava Lj. Rankovića
Zahvalna što imam pravo na prvu reč, trudiću se da na narednim stranicama i vama dočaram način kako su nastajale priče iz Dnevnika srca. Sigurna sam da će dopreti i do vaših srca, kao što je do moga. One su nastale iz korena detinjstva i duše koja je jedino sposobna da čisto, bezuslovno i iskreno voli. Zakotrljale su se iz orahove ljuske niz vodopad i završile na izvoru mudrosti i znanja koje nas osvežava gaseći žeđ. Budi u nama radoznalost. Šta sve tu piše. Šta je to Miroslav otkrio u svom dnevniku. Šta se to u njegovoj duši skrilo i šta je želeo da podeli sa nama.
Ove su priče dugo u meni sazrevale. Danima je stajao taj Dnevnik srca pored mog kreveta. Onako usput, uzela bih da pročitam pred spavanje jednu ili dve, ne bi li mi san bio mirisniji i ispunjen lepšim bojama. Uspeo je Miroslav da mi pošalje snove na bogojavljansku noć, kao proročanstvo koje „miluje oblake prihvatajući pahulje u znak najave rodnog leta i posipali ih pretvarajući grad u bajku…“ Za to je ponovo bila potrebna samo „… čista ljubav“. U buđenju bi me „dodirnula duga“. Pogled na Hram i uzlet na dugu koju je „zagrlio ljubeći širom otvorenih očiju, jer pogled s nje nije mogao da ispusti, mekane i poslušne…. ume da uzvrati i voli i pusti nekog poput mene da sa nje pogleda ka Čuburi i vidi Princezu, jer sa nje zidovi nemaju moć da skrivaju.“
Ne mogu da otkrivam magline i čestice koje grade ove stihove kao vredni neimari u želji da naprave i sagrade zidove protiv tuge. Za nju nema mesta među ovim redovima. Ovde se lebdi, ljubeći život koji donosi sreću, osvešćujući radost življenja.
Miroslav je dnevnik pisao redom, nakon bogojavljanske noći, svoju predanost hrišćanskom duhu je otelotvorio u priči o Svetom Savi ne propuštajući da nam pokloni stihove. Ne samo nama, već i pravoslavnoj deci. Nije to uradio zbog aplauza. Hrišćanska je nagrada upravo u tom davanju koje ne zvoni na sva zvona, već prohodi kao misionar recitujući iz srca.
Nakon toliko pređenih kilometara, noseći u naramku beskraj ljubavi, umeju leđa da zabole. Tad znamo da je vreme da se pođe ka peščanoj svetlosti. U pustinju, na izvor svetlosti stazama koje su senke pratile putem, vodeći i vraćajući tu istu svetlost ka izvoru. Vodi nas Miroslav, tamo gde bi to najmanje očekivali. Pravo u sebe, u svoju svesnost, da se preispitamo koliko smo narasli u duhu. Hodati ka senci, pratiti je. Čovek oseti samo lakoću i radost. Iznenadićete se kakav je osećaj, miris, toplina i melodija senke. Miroslav kaže da je od harfi. Možda to anđeli sviraju, ali samo će poneko od nas uspeti da čuje. I onda, iz te pustinje, spreman da hodočasti manastirima. Miris voska i tamjana približava nam svojim veštim rečima, ali koje izviru iz srca i dopiru do naših. Molitva koja leči. Nebo iznad duše, duša pod nebom. Neslućena lepota tišine. Ispunjenost. Nije potrebno mnogo reči da dočara tu svetost melodije molitve i blage reči koje miluju.
Tako ispošćen, isceljen i nadahnut vraća se među ljude da ponovo i iznova voli još više. Princeza sa Čubure, tog kraljevstv a beogradske varoši živi kao zlaotkosa. Samo on ima pravo na njenu lepotu. Samo je ona slaba na njegove tonove koje čuje drugačije od ostalih. Zadivljeni jedno drugim žive svoju modernu legendu.
On ume da voli i prijatelja. Savska vila je dokaz da se prijateljstvo čuva kao bratstvo i sestrinstvo, kao jedan čudesan dar božije milosti.
„Mene je pomilovao dašak mirisnog vetra podsećajući me na ljubav, koja mi je darovana postojanjem…“
Zašto Dnevnik Srca? Spremite se da volite. A vi hejteri, uzmite i vi ovu rukovet i zarumeneće vam se obrazi, a oči od nežnosti zasuziti. Tako će i vas zahvatiti talas čestica ljubavi u kojima ćete se izgubiti potpuno i zapitati zbog čega ste bili tako negativni, kada je oko vas samo lepota, koju niste primećivali.
Zato je Miroslavu dato da voli, da zabeleži, bilo četkicom na platnu, bilo objektivom, bilo olovkom. Bilo, kako bilo, fokus je usmeren ka lepoti. To je mesto na kojem bol postaje manji, a vreme kraće.
I onda on kreće sa pitanjima, „Kako naslikati Beograd?“ Zar je moguće naslikati svu tu ljubav, toplinu, stapanje sa bićem grada koji je živ, koji ima dušu. Kako naslikati tu dušu. Nikako drugačije nego „zatvorenim očima.“
Nekad tu boju nanosi prstima, oblaci nestaju u belini osmeha, a na reci se ljuljuška mali čamac budeći talase ljubavi. Nije sladunjavo, ali je opojno. Daleko od klišea, ali blizu duše. Slike se rađaju i žive u beskonačnom univerzumu. Proleće u čaroliji majske večeri, Zemun grad u kome se poštuje čovek kao ličnost. Zato Miroslav kaže da je sazdan po njegovoj meri. Meri čoveka. Grad koji zavodi svojim mirisom. Grad na čijim sam obalama osećala miris mora i prve ljubavi, koja još uvek traje.
Gardoš, mesto gde prestaje buka, gde započinje magija, a potrebno je preći samo stotinak stepenika da vam ubrza srce i da osetite lepotu i posebnost tišine koja govori hiljadama stihova, koje će vam se probuditi u srcu. Pa i one zaboravljene. Poželećete da zagrlite nekog, baš na tom mestu, gde je pogled poklon bogova.
Rekoh vam. Odvešće nas Miroslav u čežnju, bez alternative, „kao biće koje je sposobno da voli i da prihvati ljubav“, kako kaže u jednoj od poslednjih priča ili beleški u svom dnevniku. I onda smo opet na talasima. Taman pomislimo da nema šta više da kaže, on nastavlja da nas vodi. Tragovi iz oka su neizbrisivi plavi akvarel duše. Saznaćete za pigmente iz vode koji se razlivaju puštajući životu da raznese na sve strane, ali ostavljajući lepotu. Obogaćen lepotom iz očiju pronalazi smisao u traganju i ne zaboravlja najlepše tragove u obrisima pogleda.
Da ne bi bilo sve tako mirno, u stihovima, zavodljivo, odvešće nas i na „Košavu“, da osetimo miris prošlosti u „netragu“. Put iz Košave u Košavu je život koji posmatra kako teče i ne očekuje velike događaje. On živi onako kako bi mnogi želeli. Slobodan, neopterećen senzacijama koje su površne. Njegov je svet ispunjen u svakom trenutku. Nahranjen lepotom, on uživa. Samo tako i može da živi. Shvatićete ako prošetate sa njim po hodnicima tame u pesmi koju piše vreme, a onda će vas izvesti na svetlost da osetite razliku. Biće vam toplo. Ume da ugreje bojama verujući u angele koji čuvaju noć od ljudi.
Slobodno navite nebeski sat. Probudićete se negde u pola noći, žedni da se još malo nahranite sa tom lepotom i umijete čistom izvorskom vodom. U „Koraku na stazi zlatnih sati“ zastaćete zajedno sa njim i osetiti radost osvešćeni da samo ako se opredelite za umetnost kao način života, bilo da stvarate ili ste samo „konzument“, kako on to kaže, bićete u svojoj svakodnevnici zaista ispunjeni. Njegova je preporuka da ostavite brige, jer je Bog taj koji nas čuva, poklanja nam na kraju knjige, šta je to što je normalno u ljudskoj normalnosti. Preispituje se i odgovara.
Ne bi ovo bio dnevnik da iz njega ne zapišete poneki citat, stih… Ja bih izuzela nekoliko, ali jedan moram da ostavim za kraj…
„Vaš život vas vodi putem vaših misli…“
Neka vas Miroslav odvede putem svog srca, predivnim stihovima i pričama koje je zabeležio. Možda ćete i vi poželeti da vodite dnevnik. Možda neki tajni, brodski, skriveni. Zapišite u njemu svoja osećanja, misli…
Priče iz Dnevnika srca najtoplije preporučujem svima. Zavirite u dnevnik tajni jednog slikara, umetnika, pesnika i pisca. Zakoračite na put lepote i zadržite fokus, upravo na lepoti….
Ako ne za dr. Ekpena, što ću učiniti da obnovim radost u braku, neka dobar Bog nastavi blagosloviti dr. Ako prolazite kroz razbijanje, dr Ekpen je savršeno rješenje za vas. Kontaktirajte ga danas na (ekpentemple@gmail.com) ili whatsapp +2347050270218.
ReplyDelete