Thursday, July 30, 2015

Dušan Varićak: Roman (o) ljubavi i usamljenosti

Dušan Varićak, književnik: prikaz romana Zorice Tijanić:  "Putovanje kroz san Ksenije Lovrić"





Roman (o) ljubavi i usamljenosti


Prvi roman pesnikinje Zorice Tijanić “Putovanje kroz san Ksenije Lovrić” je roman o putovanju; pripada, dakle, žanru “romana na putu”, već uveliko zastupljenom u svetskoj književnosti. I ovde putovanje predstavlja čin samospoznaje – putovanje u geografskom, prostornom smislu (radnja dela odvija se u širokom luku, od Beograda, Dubrovnika i slavonske ravnice, preko Beča pa sve do Indije) služi tek kao okvir za poniranje u samog sebe, u svoje korene, u sopstvenu suštinu. Ili, drugim rečima, putovanje je puko sredstvo za ostvarenje sopstvene sudbine, svrhe, i/ili životne misije.
        Glavni narator romana, Ilija Lovrić, izvršava zadatke koje mu je pokojna majka ostavila u svojoj pisanoj zaostavštini, u kojoj je opisala svoj živor i svoje ljubavi. Ostavila mi je zadatke, kroz koje sam krenuo shvativši da će mi pomoći da se suočim s istinom. (str. 39); Znam da bi Ksenija želela da... nađem svoj put. Navela me je da se vratim, pročitam njen san, kako bih pronašao sebe. (str. 78); ... kao da sam želeo da se vratim, negde. Nisam bio siguran gde je moj dom, jer ga je bilo svuda. (str. 32)
        Kao što se vidi iz prethodnog citata, Ilija – priznati, uspešni bečki psiholog i stožer čitave storije, oko kojeg se poput satelita vrte ostali akteri romana sa svojim sudbinama – i pored blistave karijere na Zapadu je rastrzan, iskorenjen, nigde ne pripadajući, te pronalazi sebe upravo na tom putovanju. ... nadao sam se nekom čudnom preokretu, nakon što ispunim ta tri zadatka... ne sluteći da će i meni sva ta putovanja preokrenuti život... (str. 41)
        I svi akteri koje Ilija na svom putu sreće su takođe, kao i on sam, promašene, izgubljene, neostvarene egzistencije, te upravo preko njih on na kraju spoznaje sebe.
        Tako sreće i Emira, Ksenijinu životnu ljubav, inače uspešnog slikara koji za samog sebe ironično kaže da je “prilika za lako ostavljanje, koji više ne mari ni za koga i starac u duši”. Njemu Ksenija u spisima koje iščitava njezin sin neprekidno prebacuje kukavičluk što je otišao bez nje, našavši se tokom poslednjeg građanskog rata na pogrešnoj strani – njenoj. Osuđuje ga i Ilija, čitajući majčine tekstove. A ipak, sama Ksenija, u trenutku iskrenosti, priznaje da nije krenula s njim ne mogavši da se rastavi od roditelja; bili su joj potrebni; čak je i papire za Kanadu iscepala.
        Štaviše, na drugom mestu ona piše, Nisam mogla otići s Emirom zato... što sam slušala roditelje, koji nisu odobravali tu ljubav, zato što su me prijatelji izbegavali kao da sam kužna, samo zato što je on bio Emir. A zapravo nisam otišla s njim jer sam se plašila same sebe.
        I tu se onda prosto nameće pitanje – ko se, u stvari, u toj situaciji pokazao kao kukavica? Da li on, koji se našao u neprijateljskom okruženju i svojim činom vrlo verovatno spasao sopstvenu glavu, ili ona, koja je odbila da pobegne sa voljenim čovekom iz ludila građanskog rata na sigurno?
        Dok ovo pišem, neminovno mi se kao asocijacija javlja esej R. V. Fasbindera o filmovima njegovog omiljenog režisera Daglasa Sirka. Govoreći o njegovom filmu “Imitacija života”, Fasbinder zaključuje da je istina relativan pojam, i da sve zavisi od ugla posmatranja – svi likovi tog filma su pravu, svaki iz svog položaja u kojem se nalazi. U pravu je i crna služavka, koja želi da zadrži ćerkinu ljubav, ali je u pravu i ćerka, koja želi da se oslobodi bremena svog crnačkog porekla i prokaženosti koje ono sa sobom nosi.
        Isto tako, potpuno su različiti opisi ponovnog susreta, posle dvadeset godina, Emirov i Ksenijin – dok se on cepao, kidao u sebi, ona je, u svojim sećanjima, njegovu nesigurnost tumačila kao, u najmanju ruku, suzdržanost. Još jedan primer kako sve zavisi od ugla posmatranja – kako ljudi pogrešno tumače tuđe reakcije, opet svako iz svoje perspektive. Takođe i nemogućnosti uspostavljanja stvarno istiniskog kontakta i razumevanja između dvoje ljudi koji se vole. Ksenija i Emir žive, u stvari, u snovima o svom zajedničkom životu, umesto da žive svoje snove.
        Ksenijin problem je, zapravo, kako je to primetio i njen prijatelj Indijac Ruan – strah od života. ... za sve je bio kriv moj strah, moj najveći neprijatelj. (str. 73) U nekim momentima sam... opravdavala njegove nemoći..., ali strah od života nisam mogla opravdati niti oprostiti sebi. (str. 88)
        Ili, Andrea, Emirova ćerka i potonja Ilijina ljubav – zanemarivano dete iz još jednog promašenog braka, u kojem je otac čeznuo za svojom izgubljenom ljubavlju iz mladosti, a majka patila zbog muža koji joj nikada nije istinski pripadao. Tako Andrea za sebe kaže, Znam samo bježati, otići... Uvijek bježim... Bježala sam i skrivala se. (str. 81). Ja se inače zaljubljujem u odraz najgore sebe. (str. 82) Po očevim rečima – sklona da se često zaljubljuje, ali i brzo odustaje i beži, zbog straha od vezivanja. Sama u jednom trenutku postaje svesna da se u korenu svega toga krije strah od napuštenosti, kao posledica odnosa s roditeljima.
        Ćak ni Ruan, Ksenijin indijski “guru”, jedini od svih likova za kojega bi se moglo reći da je zaista životno ostvaren, ipak to nije baš u celosti – ona ga nije volela kao mušarca.
        U istom jatu i sam narator, Ilija. Samoživi, rigidni otac, lišen sposobnosti da pruži podršku i uputi koju reč ohrabrenja ili pohvale, razvio je u njemu nesigurnost. Kao da je želeo da prkosi svemu što bi ga činilo sretnim. (tr. 91.) Ona se ogledala i u njegovom emotivnom životu, sve do smirenja s Andreom. Šta sam to radio u svom životu? Glumio misionara, pomažući svima osim sebi. Gurajući se u prve redove, lažući da ne verujem  u ljubav, vezivanje, osećanja, a pričajući drugima o svemu tome, lečeći ih... (str. 128)   
        “Putovanje kroz san Ksenije Lovrić”, dakle, može se posmatrati i kao ljubavni roman. Ali ne običan, tačnije rečeno uobičajen ljubavni roman, kakav čitalac očekuje od jedne spisateljice. Ovde se moramo osvrnuti na pitanje tzv. “ženskog pisma” (umalo da mi se omakne reč “problem ženskog pisma”, na šta bi sigurno feministkinje skočile), o kojem je pisala i, recimo, Radmila Lazić. Obično se pod “ženskim pismom” podrazumeva nešto sentimentalno, prepatetično, plačljivo, plitko dakle (za razliku od “muškog pisma”, verovatno, koje bi – po tome – trebalo da bude sušta suprotnost njemu.) Ali, roman Zorice Tijanić je sve samo ne plitak. Ima tu i predivnih lirskih opisa, gde se oseća rukopis pesnika (što ona prvenstveno i jeste); ali, u jednom svom dubljem sloju, ova proza pokreće  mnoga egzsitencijalna pitanja i potiče na razmišljanje, što se i očekuje od kvalitetne književnosti.
        Tako Ksenija u jednom trenutku kaže (više kao usput, slučajno, nego kao plod svesnog premišljanja): Ja sam se zaljubila u privid ljubavi. Silno sam želela nekog da volim, pa je on možda bio taj, koji se tu slučajno našao i ostao mi na srcu. (str. 74)
        To odmah spontano budi mnoštvo asocijacija, počev od Stendala i njegove rečenice iz „Kartezijanskog manastira“, Bio je zaljubljen u ljubav, pa sve do filozofije (npr. Šopenhauera) i budizma – pitanje prave prirode ljubavi između muškarca i žene. Je li ta vrsta ljubavi zapravo, u svojoj suštini, samo puki polni nagon zamaskiran šarenom iluzijom zaljubljenosti? Jesu li u pravu budisti, da su osećanja tek samo privid – proizvod potreba i situacija, te kada nestane tih potreba nestane i osećanja poteklih iz njih. Kseniji su, po tome, najbanalnije rečeno, proradili hormoni, i baš tad se, slučajno, tu zatekao Emir – da je naišao neko drugi, iole privlačan, desilo bi se isto. Da li je to pozadina te velike ljubavi? Ona je bila ovisnik koji je svoj porok zamenio drugim porokom – Emira Kostom Teodorom, a njega Ruanom. (str. 105)
        Ili, da se vratimo Fasbinderu i pomenutom eseju; kada govori o jednom drugom Sirkovom filmu, rađenom po Remarkovom romanu „Vreme života i vreme smrti“, on kaže otprilike sledeće: „Poruka Remarkovog romana je – eto kako je rat uništio jednu veliku ljubav, dok je poruka Sirkovog filma – da nije bilo rata, ne bilo ni te ljubavi.“ Analogno tome, i nehotice se pitamo – da Emir nije otišao, ili da su se zajedno uputili za Kanadu, da li bi njhova priča ostala životna, večna ljubav za oboje (i za čitaoce)?
        Zašto sam ovom prikazu dao naslov „Roman o ljubavi i usamljenosti“? I pored svih ljubavi koje doživljavaju, junaci nekako ostaju u njima usamljeni, kao da su sudbinski predodređeni za to, i kao da u svojim vezama svako od njih zasebno proživljava zajedničku priču, bez učešća onog drugog. Kao kada u prividnom dijalogu svako priča svoje, uglas, uopšte se ne obazirući na drugoga. Neprekidno je prisutan osećaj neke nepotpunosti, neostvarenosti, i bezizlaza u odnosima. Svi su tražili mir i utočište. Niko više nikog nije mogao da ispuni, jer su sećanja bila gorka, ali ni da povredi, jer su očekivanja bila mala. Naši odnosi su izgubili svoju svrhu. Pitamo se, da li je uopšte moguć istinski ispunjen odnos između dva bića?

Ali, Zorica Tijanić, uza sve to, nije pesimista; u svom romanu nam, naposletku, naznačava izlaz kroz alternativne mogućnosti – Ksenija ipak nalazi, pred kraj svog istrzanog i emotivno nesređenog života, mirnu luku u Alekseju, a započinje i Andreina i Ilijina priča...  

Friday, July 24, 2015



VREME BROJIM OTKUCAJIMA

Spajaju se obale na putevima
Prosipam uzdahe kao bisere
Vreme brojim otkucajima srca
I sanjam te baš tu
Na obali
Čekaš svitanje neko
Dok ja putujem ka novom zalasku
Daleke se tišine rasprostrle pod nebom
Luka postaje stanica slobode
U kojoj bačene mreže pucaju
I poklanjaju svoj plen
Putem srećem ptice
Razgovaram u sebi s njima
O smislu svetosti
Vreme merim otkucajima srca
Duša se ne ostavlja u suzama
Tuđim izdajama
Ti mi brišeš suze maramicom
Ja bih da taj dodir bude bliži
Prisniji
Ali i to je nešto u momentu
Kada se sve ruši u nepovrat
Odvajaju se obale vremenom
Više ne brojim
Samo osluškujem zvona
Večernja molitva crpi snagu
A prodaje laž
Okrećem se licem ka zapadu
Rugajući se vetrenjačama
Prebirem po razlozima
Kojima te vraćam da bih iznova
I iznova sanjala
Čineći nečinjenjem greh
I smenjuje se dan i jutro
U novm ruhu
A mi u beskraju ledenica
Zadržavamo misli
Koje će nas prosuti
Daljinom
Vreme brojim otkucajima
Čekajući
Da kraj se pretvori u početak
I sanjam
Baš tu
Na obali da zaustavi se
Neumitno...